Don Anđelko Kaćunko izlagao o temi “Suvremeni mediji u službi evangelizacije”

Na radnom sastanku svećenika Otočkog dekanata, koji je pod vodstvom dekana mons. Tomislava Šporčića održan u župnom domu u Brinju u ponedjeljak 2. svibnja,.izlaganje o temi “Suvremeni mediji u službi evangelizacije”, u povodu predstojećega Svjetskog dana sredstava društvene komunikacije održao je kompoljski župnik don Anđelko Kaćunko. Podsjetivši najprije na stvarnu ulogu i značenje medija u današnjem društvenom ozračju, poglavito u kontekstu crkvene zauzetosti na polju (nove) evangelizacije, predavač je podsjetio na znakovit i sadržajan pojam “antievangelizacije”, kojim je sveti papa Ivan Pavao II. u svojoj knjizi “Prijeći prag nade” ukazao na realne okolnosti u kojima “Crkva svakoga dana obnavlja borbu s duhom ovoga svijeta, borbu koja nije ništa drugo doli borba za njegovu dušu”. Ta se borba, istaknuo je don Anđelko navodeći Papine riječi, odvija ne samo u svijetu znanosti i kulture nego i u medijima, koji su (prema enciklici Ivana Pavla II.) “moderni areopazi”, tj. “nove propovjedaonice”. A “to su ambijenti u kojim se stvaraju intelektualne elite, pisci, umjetnici”, kako je istaknuo taj veliki Papa.

Potom je predavač posvijestio kako Crkva rijetko može odlučivati o tome kako će i koliko biti prisutna u javnim društvenim medijima te da su njezini ‘interesi’ i interesi medija ponekad isključivi te čak na suprotnim stranama. Zato se mi – kako je jednom istaknuo dr. Jerko Valković – unatoč nastojanju da evangelizacija bude naša urgentna zadaća, danas susrećemo s ozbiljnim pitanjem kako “djelovati da bi mediji progovorili o nekim specifično vjerskim temama, a da to ne mora biti zabavno po svaku cijenu i da se uvijek ne trči za masovnom gledanošću”. Svakako, naglasio je don Anđelko, mediji su prostor u koji Crkva bez dvojbe treba stupiti. Stoga kad se, na župnoj, dekanatskoj ili biskupijskoj razini, uspostavi suradnja s određenim javnim (građanskim) medijem to valja cijeniti i brižno njegovati te paziti da se taj “civilni ambon” ne izgubi.

“A u odnosu na primatelje poruke – čitatelje, slušatelje, gledatelje – nužno je imati na umu i u praksi svijest da jezik (govor) kojim se u današnjim medijima govori i piše ne smije više biti onaj ‘klasični’ (ne misli se na latinski), već ‘novi medijski jezik, koji ima svoju gramatiku, gdje se perfekt, prezent i futur gotovo slijevaju u stalni prezent, pa se govori o tiraniji prezenta’. Jer i senzibilitet novovjekih kršćana bitno je promijenjen masovnom pojavom vizualnih medija. Odnosno, mentalitet današnjega čovjeka značajno je oblikovan porukama marketinga medijske industrije. Zato se i današnji vjernik bitno razlikuje od nekadašnjega mirnog i pobožnog katolika koji je satima strpljivo mogao slušati i ‘najdosadniju’ propovijed”, rekao je predavač i posvijestio kako je, poglavito od pojave televizije, posljedica višedesetljetne nove “medijske torture” pojava da i kod kršćana “eshatološka usmjerenost kao da nestaje ili se gubi u nejasnoj fiktivnoj, zabavnoj, horor viziji današnjeg medija”.

No, budući da je Crkva pozvana propovijedati u ‘zgodno i nezgodno’ vrijeme (usp. 2Tim 4,1), “zadaća je svećenika ući i u suvremenu medijsku arenu odnosno areopag, koji je Papa spomenuo, ali tu zahtjevnu aktivnost – unatoč entuzijazmu koji je na mnogim mjestima vidljiv i pohvalan – ne bi se smjelo prepuštati diletantizmu, nego se hitno valja osposobljavati za život i evangelizacijsku djelatnost u medijskoj javnosti te vješto snalaženje u novim medijskim mogućnostima. Ta zadaća danas treba poglavito svećenicima biti prioritet, jer javnost upravo od njih očekuje da budu u medijima, da reagiraju na laži i zablude te da ljudima pokažu pravi smisao života i otkriju im evanđeosku istinu i radost. Iskustvo i istraživanja, naime, potvrđuju da ljudi – to više što su prekomjerno izloženi ‘granatiranju’ medijskim crnilom i žutilom – žele čuti što im Crkva ima dati, žele jasne poruke i ‘dobre vijesti’ odnosno ‘bijelu kroniku’, ali – nažalost – često doživljavaju da jezik Crkve i propovijedi uopće ne razumiju ili da je u njima više racionalizma nego duhovnosti, više moraliziranja nego svjedočenja, više strogosti nego milosrđa i kršćanske radosti”, posvijestio je don Anđelko, dodavši da Crkva danas “ne treba mijenjati sadržaj navještaja, ali je nužno da se promijeni oblik i način prenošenja evangelizacijskog sadržaja. A to je posebno važno za sve aktivne članove i sudionike toga procesa u temeljnoj crkvenoj zajednici – u župi.”

Na kraju je naveo riječi dr. Mirka Mataušića, pokojnog uglednog teologa i vrsnog komunikologa, da bi svaka “župa u sklopu župnoga pastoralnog vijeća trebala imati i odbor za odnose s javnošću koji će se brinuti za župni list, radijsku emisiju, mrežnu stranicu, gradit će odnose s medijskim djelatnicima, lokalnim novinarima, medijima na lokalnoj i nacionalnoj razini”. Budući da je dobro poznato kako je velika snaga tzv. lokalnih medija, tako npr. i župni list može biti najmoćniji tiskani medij za evangelizaciju, ali je potrebno da “iziđe iz sakristije”, rekao je predavač, naglasivši da to isto vrijedi i za župni portal. Izlaganje je zaključio naglasivši da, za uspješnu evangelizaciju, neizbježno ulaganje sredstava u materijalnu obnovu u Crkvi nikako ne bi smjelo premašiti važnost duhovne izgradnje vjernika – pomoću medija. Odnosno, da “nije dobro ako se više ulaže u ‘zidine, nego u ljudine’, tj. da, slikovito rečeno – zidovi ne smiju ‘pojesti’ čovjeka.”

Slijedio je razgovor o pojedinim mislima iz toga izlaganja, posebno pod vidom konkretnih okolnosti u dekanatu, pri čemu je spomenuta i mogućnost da biskupija sufinancira radio-postaje koje imaju vjerske emisije i redovito ili povremeno upriličuju izravan prijenos misnih slavlja.