Dezinformacije nastale zbog nepoznavanja crkvene terminologije
Novinarstvo je kompleksna struka, zanimanje i zvanje. Želi li novinar široj javnosti približiti svakidašnjicu, mora poštovati etičke norme.
Ratovi – zorna slika dezinformacija
Novinarstvo može služiti za dezinformiranje, informiranje, komentiranje i formiranje stajališta koji oblikuju mišljenje pojedinca i javno mnijenje, dakle stajališta pojedinca i društva. Prema definiciji dezinformacija je širenje lažnih ili obmanjujućih informacija. Primjer ratova zorna je slika – jer javnost je podijeljena, a kršćanin mora biti protiv bilo kojeg oblika rata. Zbog nedovoljnih informacija može se dogoditi pogreška kao i u svakom zvanju, ali to ne smije biti manipulacija javnim mnijenjem. Prema površnoj analizi, dezinformacija može biti izravna, suptilna i zbunjujuća.
Joseph Goebbels očit je primjer dezinformatora jer je kao ljevičar bolesnoga uma vješto manipulirao dezinformacijama i pozivao na nasilje. Iz njegove komunikacije i drugih sličnih nastalo je pravilo da „laž ponovljena više puta postaje istina“! Nadalje, njegovo je pravilo da se povijest stvara na ulici. Mediji i ulica, trgovi i mrežne stranice često su izvori dezinformacija. Jednostavno rečeno, mediji su prikladni za dezinformiranje javnosti, a u običnom razgovoru šira javnost i ne razmišlja da netko stoji iza toga – pojedinac, institucija, stranka, Crkva, politika…
Novinarska struka ima svoju terminologiju
Svaka struka, pa i novinarska, ima svoju terminologiju. Kako bi bilo da se u liturgiji koristi medicinska terminologija ili obrnuto. Novinari to moraju razumjeti i približiti temu na jednostavan način široj javnosti. Na primjer, kad pišu o sakramentima, neke proglašavaju svetima i svečanima, a to su opće imenice i svi su jednaki. Tituliranje pojedinih služba unutar Crkve pomalo je arhaično, no novinar to mora znati objasniti, isto tako i svaki liturgijski čin, razlike između pojedinih obreda i religija. Nazivoslovlje ili terminologiju novinar treba približiti i protumačiti prihvatljivim jezikom onomu komu je poruka upućena, a to je šira javnost. U današnjem medijskom prostoru uočava se niz pogrešaka, pa i u medijima koji se nazivaju crkvenima ili katoličkima.
Crkva nije samo u sakristiji
Novinari koji prate Crkvu trebaju barem protumačiti načela vjere, liturgijske godine, obreda, ne šaptati sebi u bradu, koristeći se terminologijom propisa, nego katehizirati i poučavati širu populaciju. Nije Crkva samo u sakristiji i na teološkim učilištima, a nazivoslovlje nije samo primat liturgičara i teologa nego naroda Božjega. Uostalom, bez pravilnog tumačenja vjerniku ostaju samo svetkovine i blagdani prema nazivlju. Nedovoljno poznavanje crkvene terminologije često novinarstvu stvara barijeru, zapravo prepreku te čini šum u komunikaciji između pošiljatelja i primatelja poruke. I površnim praćenjem lako je uočiti da su pojedini crkveni mediji opterećeni pridjevima što dodatno stvara poteškoće, poput općih imenica kojima se dodaju razni atributi, ponajprije u sakramentima. Prva lekcija vjeronauka jest učenje sedam svetih sakramenata, pa je logično da ni jedan nema prednost nad drugima. Svi su jednaki, a u medijima se rijetko može čuti ili pročitati sveto krštenje, sveta ženidba, sveto… Dezinformira li novinar kad se koristi sintagmom „sveta misa“, a što je s ostalim sakramentima? Pa koji sakrament nije svet ili novinari zbog nepoznavanja nekima udijele epitet magije? To zbunjuje javnost.
Bez opterećujućih epiteta
Arhaizme i opterećujuće epitete nužno je izbaciti iz novinarstva, odnosno treba pisati tekstove i govoriti jasno i izravno jer samo istina oslobađa: “Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” (Iv 8,31-32). Novinarstvo ne smije ulaziti u sferu – parafrazirajući riječi Ludwiga Josefa Johanna Wittgensteina – da izriče ono što ne možemo misliti i obrnuto? Katolički novinar i onaj koji prati Crkvu i vjerske događaje primarno treba navijestiti evanđelje, ali bez „magijskih“ riječi i opterećenja onim što ne zna i ne može izreći. Uostalom Isus je govorio izravno, pogotovo kad se uzmu tri ključne riječi vjere: muka, smrt i uskrsnuće! Nije citirao, nego je izravno govorio. Na tom tragu treba biti novinarstvo koje prenosi Njegovu poruku. Nadalje, površnom analizom uočava se da se i razdoblja liturgijske godine u novinarstvu, pa i katoličkom, pokušavaju isticati jedno iznad drugoga. Na primjer, advent je razdoblje, kao i korizma, koje je označeno u kalendaru kao proljeće. Novinarska jednostavnost s obvezujućom etikom i jasnim izričajem štiti novinara, ali i javnost od dezinformacija. Narod Božji i poruka evanđelja uvijek mora biti na prvom mjestu, a institucije čine preobrazbe kroz povijest i činit će ih dok je čovjek živ. Svaka institucija ima devijaciju, jer čine ih ljudi, ali misao vodilja istodobno mora biti da je Crkva sveta jer je vodi Duh Sveti!
Neno Kužina
Izvori:
Drugi vatikanski koncil, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1986.
Nataša Bašić Hrvatski pravopis : 1892-2002.
Ludwig Josef Johann Wittgenstein; Tractatuslogico-philosophicus.; London 1921.
https://www.medijskapismenost.hr/wp-content/uploads/2022/04/brosura-Uvod-u-novinarstvo.pdf
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
