Spomendan Sv. Franje Saleškog, zaštitnika novinara, obilježen je 24. siječnja. Dok su svojedobno svećenici i vjernici laici bili najveći promotori crkvenih tiskovina, danas se na temelju iskustva s pravom možemo zapitati: jesu li nam uopće potrebni crkveni mediji?
Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Na ovo nas je pitanje potaknuo toliko puta doživljen stav vjernika laika, klerika te posebno Bogu posvećenih osoba, koji „bježe“ (s navodnicima ili bez njih) od bilo kakvih medijskih istupa ili, bolje rečeno, od crkvenih medija. I dok bi se to u nekom obliku moglo i razumjeti zbog straha, treme, nepripremljenosti… teško je racionalno pojmiti zašto ti isti ni na koji način ne prate crkvene medije, ne koriste ih u pastoralu, ne promoviraju. Riječju: ponašaju se kao da im uistinu ova sredstva društvenoga priopćavanja ni na koji način NE TREBAJU.
Kako ne bi bilo zabune, ovakva konstatacija nije plod trenutne frustracije ili paušalna ocjena nekoga tko ima tendenciju docirati, nego uistinu rezultat dobiven na osnovu godina iskustva, čestih, kojekakvih izgovora i izričite odbojnosti prema, konkretno, Katoličkom tjedniku, odnosno portalu Nedjelja.ba.
Suradnja, ne sabotaža
Ipak, pri analitičkom sagledavanju početnoga pitanja, mogli bismo posegnuti za nekoliko odgovora. Jedan od njih je da su crkveni mediji tu kada treba stišati kakav „skandal“ (kojeg su svjetovni mediji takvim prozvali jedva čekajući i najmanji povod). Tada su sve uči uprte u crkvene medije i očekuje ih se na prvoj crti bojišnice, bez i pomišljanja – kada po tko zna koji put apologetski istjeraju istinu na vidjelo – zahvaliti istim. Pri ovomu ne mislimo na neke hvalospjeve, ode i „dva autobusa djece da im plješću“, nego jednostavnim i minimalnim što se može učiniti, a to je normalnom suradnjom, bez „bježanja“, besmislenih ispričavanja i nipodaštavanja.
Dalje, crkveni mediji ponekad nam trebaju – žalosno, ali istinito – čisto da se može reći „i mi konja za trku imamo“.
Naravno, oni su tu i kada ih treba napasti – poglavito unutar crkvenih krugova, dok se istodobno blagonaklono gleda na svjetovne medije koji na razne načine pljuju po Crkvi, svim njezinim strukturama i djelovanju, a kojima čak pojedini klerici i redovnici daju i određene „ekskluzive“.
Ovdje bismo se posebno zadržali jer se u Sarajevu još osjeti zadah masovnog fašističkog okupljanja komunističkoga polusvijeta u jeku pandemije koronavirusa, kada je u katedrali Presvetog Srca Isusova 16. svibnja 2020. slavljena misa u povodu 75. obljetnice stradanja na Bleiburškom polju te Križnom putu hrvatskoga naroda. Tih su turobnih dana ti isti svjetovni huškački mediji na koje hrle razni svećenici, a neki i pišu za iste, bez pretjerivanja – stvorili ozračje linča Katoličke Crkve.
U čemu je kvaka?!
Možda i najbolji pokazatelj kako se na terenu očituje stav da mnogima na praktičan način crkveni mediji nisu potrebni jest u ovom slučaju i broj tiskovina koje župe, poglavito Vrhbosanske nadbiskupije (budući da je Katolički tjednik neslužbeno glasilo ove dijeceze), primaju u odnosu na broj vjernika. Te brojke su, bez imalo pretjerivanja, poražavajuće. Dovoljno je reći da od 155 župa Vrhbosanske nadbiskupije Katolički tjednik prima njih 130, a od toga najveći broj prima župa Žepče – 75 primjeraka, slijedi ju župa Stup s 50 primjeraka (također i Međugorje prima isti broj); zatim Oštra Luka-Bok 42; Zavidovići s 31 primjerkom; Garevac s 26; Vidovice s 25 primjeraka; tu su još župa Jelah te dvije zeničke župe – Sv. Josipa i Čajdraš koje primaju po 20 primjeraka. Ostale župe nadbiskupije primaju manje od 20 brojeva. Od njih 46 je župa koje primaju samo jedan jedini primjerak… Pametnom dosta!
U ovomu se dobrano iščitava odnos vjernika laika, svećenika i redovnika/ica prema crkvenim medijima.
Opća pak Crkva izričito jasno kaže kako bi sve to trebalo biti dijametralno suprotno. Recimo, dokument Papinskog vijeća za sredstva društvenog priopćavanja iz 2000. Etika u obavijesnim sredstvima veli: „Crkvi bi bolje služilo kad bi (svi) oni koji služe i vrše svoje dužnosti u njezino ime bili bolje izobraženi u sredstvima priopćavanja. To ne važi samo za bogoslove, za redovničke pripravnike i za mlade katoličke laike, nego i za crkveno osoblje općenito.“
Ključ je dakle u onima koji skrbe za vjerujući puk, da od njih krene taj val „zaraze“ crkvenim medijima i pristajanja uz iste.
U isti koš
Pitanje za sebe je nepostojanje distinkcije između crkvenih i svjetovnih medija, u samim vjerničkim krugovima.
Nakon godina novinarskog rada, teško da medijskog djelatnika „ne zaboli“ nespremnost na suradnju u nekoj župi, crkvenoj instituciji ili s vjernikom laikom. Razumije se, ne vole svi medijsko eksponiranje (iako je to danas postalo dobro prolazeća floskula), ali postoji nešto što se zove pristojnost i u ostalom nešto na što smo pozvani – odgovornost i dužnost prema nekomu/nečemu.
Pastoralna uputa Aetatis Novae (1992.) – o društvenoj komunikaciji 20 godina nakon Communio et progressija (1971.), naglašava kako odgoj i formacija za komunikaciju moraju biti integralni dio formacije pastoralnih radnika i svećenika – mi bismo ovdje dodali posebno redovničkog staleža, s naglaskom na ženski dio. Potrebno je da oni koji su u crkvenoj službi posjeduju barem ispravnu cjelovitu predodžbu koliki je utjecaj što ga nove informacijske tehnologije i sredstva priopćavanja vrše na pojedince i društvo. Isto tako, uz tradicionalna sredstva i putove, uporaba sredstava masovnih medija postala je nezaobilazna u evangelizaciji i katehezi.
Zalažući se i nadalje na razne načine na području komunikacija i sredstava javnog priopćavanja, Crkva mora, kako nalaže njezin nauk, usprkos mnogim poteškoćama razvijati, sačuvati i promicati svoja vlastita, specifično katolička sredstva i programe za društvenu komunikaciju, a za to su joj, jasno uz laike, potrebni i klerici te Bogu posvećene osobe.
Izgovori naši svagdanji
Na tragu ovakvog crkvenog nauka nespojive budu situacije kada, primjerice, jedna redovnička zajednica od tri člana godinu dana nije u stanju naći vrijeme kako bismo ju predstavili kroz reportažni prikaz, nižući izgovore od godišnjih odmora, priprema za događaj na kojemu trebaju (neaktivno) sudjelovati ili jednostavna neodgovaranja na pozive.
Često tako na licu mjesta redovnice ako i pristanu razgovarati s nama, nerijetko i ispričaju ponešto zanimljivo, razgovor zaključe: „Ali nemojte to nigdje navoditi, Bože sačuvaj“ ili „Ne želim se fotografirati.“ Dalje, pri samoj „operaciji nagovaranja“ na razgovor ili kratku izjavu dobijemo – što bi se u Bosni reklo – „ibrećenje“ u hodu koje uključuje zastrašujuću facijalnu ekspresiju i nizanje pobožno-negativno-kategoričnih „argumenata“ poput onih „Sačuvaj, Bože, ta nisam ja stroj“…
Vjernici laici tu će najčešće posegnuti za tipičnim: „Nisam se spremio/la“ (kako psihički pa tako valjda i fizički); „Nemojte mene, evo može on/ona“, do „Ne mogu davati izjavu na prazan stomak“ (Domišljato, zaista!).
Klerici – s kojima najčešće i surađujemo po prirodi posla – nekad se pak ne udostoje ni odgovoriti na upit za izjavu, nego si valjda umisle da su na „holivudskom crvenom tepihu“ pa puni sebe samo glavom odmahnu. Ili, ukoliko to ide telefonskim putem, mailom ili SMS-om, često se ne javljaju ili čak odbiju poziv, iako smo ih prethodno porukom obavijestili iz kojeg razloga ih tražimo… Uz to, posebno su simptomatični oni koji obnašaju važne službe u Crkvi, a dopuste si odgovor: „Ne volim davati izjave.“ Pitamo se bi li se takav odgovor usudili ponuditi nekom svjetovnom mediju (koji bi ih u tom slučaju s takvim guštom „razapeli“)?!
Nažalost, znalo se čuti i kako neki crkveni velikodostojnici izričito kažu da „rad Tjednika ne prate više od 10 godina“…
Što hoće Nedjelja?
Zaključno govoreći: što otkriva naš odnos prema medijima? Je li on na osobnoj ili objektivnoj razini? Zbog čega na određeni način „bojkotiramo“ crkvene medije ili smo samo poneseni instant-kulturom i pomodarstvom koji zaziru od svega s vjerskim predznakom?
Ponosno se dičimo kako gazimo 21. stoljeće, ali je li se nešto značajno promijenilo u odnosu na 20. stoljeće na čijim početcima je, točnije 1922., nastala i Nedjelja – koja je silom prilika morala promijeniti ime u Križ, pa onda u Katolički tjednik.
Kako bismo bolje shvatili što hoće Nedjelja – i onomad, a i sad –prilažemo izvatke izvornog teksta prvog uvodnika ove najstarije živuće tjedne novine u BiH.
„Nedjelja hoće da uspostavi veći duševni dodir megju svećenicima i vjernicima. Ona hoće da istupi protiv današnjega tolikog bezvjerja i poganskog nećudoregja. Ona hoće da pokaže moć, moć obrambenu i osvojnu katoličke vjere i u današnja vremena (…) Nedjelja hoće da sve učini, te u kršćanskim obiteljima zavlada Krist i njegova presveta načela. Daleko od svake politike ona će upoznavati naš svijet sa istinama i ljepotama naše svete katoličke vjere (…) Ona hoće da podigne katoličku djelatnost do visine, na kojoj će odolijevati svim navalama kojima nas ugrožava današnje bezvjerje. Ako ljudi bezvjerci nastoje osupnuti javno mišljenje smjelošću svojih bezbožnih i bezumnih nijekanja, to im mi moramo suprotstaviti tvrdnje odlučno vjerske, čuvarice što se osnivaju na vjeri, što ih potvrgjuje i razbor i iskustvo (…) I ako bi kušali da nas obore i umore tvrdokornošću svojih navala, to im moramo pokazati, da ima i u nas tvrdih glava i srčanosti koja ne malakše.
Tako hoće naša Nedjelja da u ime Božje što bolje posluži našoj svetoj Crkvi.
Pa neka je braća sa svih strana podupru i brojnom pretplatom i milodarima i marljivom saradnjom! Neka budemo svi zajedno sa Nedjeljom budni stražari i jaki branitelji svete Crkve i prosvjete katoličke (…) I Nedjelji našoj bio Bog uvijek u pomoći!“ (Nedjelja br. 1, 1922.).
Iz okružnice nadbiskupa vrhbosanskog dr. Ivana Šarića, koja je pratila pokretanje Nedjelje, izdvojili bismo: „Uzdamo se u Boga i vjernu požrtvovnost naših ljudi, da će naša Nedjelja uspjeti u svakom pogledu“ i dodali: nadamo se kako je ovo samo jedno prolazno mučno doba koje je zahvatilo Božji narod i nagnalo nas na pitanje: Što će nam crkveni mediji? Jer ima onih koji u praktičnom smislu očituju drugačije… i oni su razlog da možemo reći kako ipak nije sve tako crno.
