Nove poteškoće u Bereji (Dj 17, 10)

“Braća su pak brže-bolje noću odaslala Pavla i Silu u Bereju. Kad su stigli, odoše u židovsku sinagogu. Ovi su Židovi bili plemenitiji od solunskih: primili su Riječ sa svom spremnošću i danomice istraživali Pisma da li je to tako. Mnogi od njih stoga povjerovaše, a tako i nemalo uglednih grčkih žena i muževa. Ali kad su solunski Židovi doznali da Pavao i u Bereji navješćuje riječ Božju, odoše te i ondje podjariše i uzbuniše svjetinu. Braća tada brže-bolje uputiše Pavla k moru. Sila pak i Timotej ostadoše ondje. Pratioci dovedoše Pavla do Atene pa se vratiše noseći Sili i Timoteju zapovijed da što prije dođu k njemu.”(Dj 17, 10-15)

Ono što ovu zgodu u Bereji (i raniju zgodu u Ikoniji, Dj 14, 1-7) čini zanimljivom za osvrt unutar teme dezinformacija u vjerskim temama, kojom se želim pozabaviti, jesu Lukine riječi o Židovima u Bereji: “Ovi su Židovi bili plemenitiji od solunskih: primili su Riječ sa svom spremnošću i danomice istraživali Pisma da li je to tako. Mnogi od njih stoga povjerovaše, a tako i nemalo uglednih grčkih žena i muževa” (Dj 17, 11-12). Izvještaj valja staviti u kontekst Pavlova teološkog govora. Pavao svakako nije imao sustavnu teologiju u njenom današnjem znanstvenom smislu. Ono što Pavao uvijek i posvuda navješćuje, govorio Židovima ili Grcima, uvijek je u suštini isto – Isus Krist, Njegova smrt i uskrsnuće. Židovima govori kroz Pismo i u sinagogama, dok Grcima u govoru prilazi drugačije, odnosno mimo tradicije koju oni ne baštine kao Židovi – suočavajući kršćansku objavu s helenističkom mišlju iz čega se razvila teologija kao znanost sveobuhvatnog ljudskog promišljanja o Bogu.

Pavlov govor o Uskrslome teološki je gledano teologija religioznog iskustva, izricanje osobnog povjerenja u Boga, ali ne bez razlogā takvog povjerenja koje vjeru u Uskrsloga ne miješa s praznovjerjem. Takva teologija ostaje u čistoći i vjerna u neizostavnoj solidarnosti s odbačenima, solidarnosti koja izlazi iz Božje objave milosrđa. Kada propovijeda Židovima Pavao govori kroz Pismo i tradiciju zaokružujući tako teološki govor kroz dva konstitutivna mjesta teološke spoznaje. Berejski Židovi su upravo kroz Pismo kao mjesto teološke spoznaje istraživali Pavlovo naviještanje i primili Radosnu vijest kroz zajednicu (Luka navodi sinagogu i mnoge od njih) koja nosi tradiciju – drugo konstitutivno mjesto teološke spoznaje. Upravo oslanjanje na teološka mjesta čini našu teološke spoznaju, čijim izvorima, metodama i mogućnostima se bavi teološka epistemologija. Teološka spoznaja ima i svoja interpretativna mjesta: Crkvu, Opći sabor, Papu, Crkvene oce i skolastičke teologe. Osim toga, osobito u novije vrijeme, teološke spoznaje svoje izvore vide i na neteološkim mjestima: ljudskom razumu i povijesti. W. Kasper govori i o teološkom mjestu svijeta, a Konstitucija Gaudim et spes govori još i o znakovima vremena. Teološka epistemologija je proučavanje temelja teološkog znanja do kojega se dolazi u svjetlu crkvene vjere.

Zgoda u Bereji nam svjedoči o još nečemu, o podjarivanju i uzbunjivanju svjetine. Danas bi to nazvali malinformacijama i dezinformacijama koje nisu posebnost današnjeg vremena, no jest infodemijska silina njihove diseminacije s značajnim ali i prijetećim utjecajem. U današnjoj preopterećenosti i izloženosti informacijama postaje sve važnija budnost nad (dez)informacijama u vjerskim temama, odnosno važnim postaje proučavanje temelja teološkog znanja u svjetlu crkvene vjere s dometom koji neće ostati samo u akademskim krugovima i na bogoslovijama. Odnosno, kako se Luka izrazio – postaje važno danomice istraživati Pisma da li je to tako. Grč. glagol anakrinō ovdje ima značenje kritičkog ispitivanja.

Društvene mreže, kao glavni krivac i izazov u infodemijskom širenju (dez)informacija, nemaju inherentnu pozitivnu ili negativnu moć. Njihov učinak ovisi prvenstveno o ljudima koji ih koriste i načinu na koji ih koriste. U najboljem slučaju društvene mreže su dovele do demokratizacije informacija, ali u najgorem slučaju rezultirale su obiljem dezinformacija i omogućile nedovoljno kontrolirano širenje negativnog sadržaja. I u najboljem i najgorem slučaju takvo stanje na jedan novi način izaziva tradicionalne hijerarhije i sustave – postavlja pitanje vjerske pismenosti kao sposobnosti razumijevanja vjerskih sadržaja. U takvom svijetu vjerska pismenost je važna i svi je trebaju shvatiti ozbiljno, uključujući oni koji nisu vjernici. Veća vjerska pismenosti znači opremanje ljudi sa znanjem i vještinama za pouzdano razumijevanje i raspravljanje o vjerskim temama, točno i kritički.

Izazov je poseban i s obzirom na znakove vremena obilježene krizom vjere i razuma u njihovoj komplementarnosti na koju papa Ivan Pavao II. želi ukazati u enciklici o odnosu vjere i razuma Fides et ratio. Upravo iz ove krize javili su se razni izmi: racionalizam, fideizam, eklekticizam, historicizam, pragmatizam, agnosticizam i dr., s danas dominantnim tehničkim razumom koji ne postavlja pitanja. Papa želi ukazati na komplementarnost vjere i  razuma polazeći od biblijskog razumijevanja. On ne polazi od velikih teoloških teza već od ljudskog iskustva, od grčkog natpisa na hramu u Delfima: “Spoznaj samog sebe!” želeći naglasiti kako nas sama ljudskost upućuje na važnost spoznaje istine.

Upravo metoda u teološkoj spoznaji koja se sastoji od dva jednako bitna koraka: slušanja vjere (iskustvo – spoznaja se sastoji u slušanju i prihvaćanju Objave) i razumijevanja vjere (refleksija i kritičko promišljanje nad prihvaćenim) nudi nam se kao put koji u povezanosti s iskustvom izbjegava da teološki pojmovi budu apstraktni i nerazumljivi. Danas postaje posebno potrebno preispitivati teološke pojmove u njihovom značenju u konkretnoj situaciji vjere pojedinca ukoliko želimo da teološki pojmovi poput milost, spasenje, grijeh – danas opet nešto znače. To pred ovo vrijeme stavlja jedno od gorućih pitanja teologije – pitanje razumljivosti teološkog govora, interpretacije teoloških pojmova i istina u posebnostima vremena na način kako nas apostol Petar poziva: “Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onime budu postiđeni za što vas potvaraju” (1Pt 3,15-16), ili apostol Pavao “Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti” (2 Kor 1, 24).

Marinko Nikolić

13. studenoga 2023.

---

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Doc. dr. sc. Silvana Burilović Crnov

Primjeri neukog izvješćivanja o Crkvi u svjetovnim medijima

Nedavno sam naišla na dva članka katoličke novinarke Smiljane Rendić (1926.-1994.) iz 1991. godine koji govore o dezinformacijama u izvješćivanju o Crkvi u svjetovnim medijima, a aktualni su za promišljanje nama danas.

U tekstu „Neuko izvješćivanje o Crkvi“, koji je objavljen u Glasu Koncila, 14. srpnja 1991. str. 4, Rendić na praktičnim primjerima pokazuje kako je izvješćivanje svjetovnih medija o Crkvi neuko, dok je izvješćivanje Glasa Koncila – danas bismo rekli: službenih crkvenih medija – temeljito. Time oponira svima onima koji govore da Glas Koncila – danas bismo rekli crkveni mediji – ne bi trebao toliko izvješćivati o crkvenim zbivanjima kad su građanske novine, radio i TV puni vijesti o Crkvi.

Rendić se osvrće na tekst Aleksandra Novačića objavljen u Vjesniku pod naslovom „Učenje od tri mrtve duše“, 25. lipnja 1991., str. 2 s nadnaslovom „Kina: država i partija nastoje uspostaviti normalne odnose s crkvom“ i podnaslovom „Možda prvi put u povijesti našli su se oči u oči generalni sekretar kineske partije i mladi budistički svećenik“ te ističe da ga je pisao novinar slabo upućen u religijsku terminologiju i u stanje Katoličke Crkve u Kini. Naglašava da to nije prvi put u posljednjih godinu dana, nakon promjene vlasti u Hrvatskoj „da u najuglednijemu hrvatskom političkom dnevniku, pa i kad je riječ i o zemljama bližim nam od Kine, i čak o našoj vlastitoj – novinari neupućeni u religijsku i posebno crkvenu terminologiju pišu netočnosti koje objektivno znače krivu informaciju.“

Naslov odgovara sadržaju jer se u tekstu govori o desetogodišnjem kineskom pioniru, kineskom vojniku i kineskom partijskom ratniku. Međutim, naslov nema veze s nadnaslovom i podnaslovom, tvrdi Rendić te upozorava da se iz nadnaslova i iz teksta vidi nerazlikovanje budističkog monaštva od svećeništva. „Budizam ima monahe, ali nema svećenika. Svećenik je onaj koji je primio red prezbiterata sakramentom svetog reda, a taj sakramenat valjano daje samo biskup, i to biskup za kojega je povijesno posve sigurno da njegovo biskupstvo stoji u neprekinutom nizu apostolskog nasljedstva, to jest da potječe od dvanaestorice Apostola Kristovih. Drugim riječima, posve sigurne biskupe i dakle valjano zaređene svećenike imaju samo Katolička Crkva, sve pravoslavne i sve pretkalcedonske Crkve.“ Vrlo često suvremeni svjetovni mediji svećenikom nazivaju i pastore i religijske lidere drugih vjerskih zajednica, što nije prikladno niti točno. Osim toga, ovoga smo ljeta mogli pročitati na našim svjetovnim portalima naslov „Umjetna inteligencija u crkvi u Njemačkoj održala svoju prvu misu“. Riječ je naravno ne o misi već o eksperimentalnoj luteranskoj crkvenoj službi koju je generirala umjetna inteligencija.

Rendić upozorava da i sastavljač nadnaslova i pisac teksta pišu „crkva“ malim početnim slovom kad je riječ ne o crkvi, zgradi namijenjenoj bogoslužju, nego o Crkvi, ustrojenoj zajednici vjernika. „To prezirno malo početno slovo ostatak je pravopisnih nameta iz vremena državnog ateizma. Bilo bi valjda vrijeme da se taj ostatak pravopisne mržnje ukloni. A ne da se i dalje zbiva da se piše crkva za Crkvu – dok se, u novije doba, nesklapno uvodi pisanje Crkva, velikim početnim slovom, i za crkvu-zgradu (npr. Crkva sv. Marka, što su posve na svoju ruku uvela dva ortografa ne potrudivši se, ni u tome ni u inome, pitati crkvene stručnjake kako se crkveni termini pišu“, naglasila je Rendić te dodala da Crkva sv. Marka, ovako napisano, značilo bi ne crkvu-zgradu posvećenu sv. Marku, nego – cijelu Crkvu Egipta, sve egipatske kršćane! Jer tu Crkvu utemeljio je, po drevnoj predaji, sv. Marko Evanđelist, kao što se Crkva u južnoj Indiji zove Crkvom sv. Tome po Apostolu koji ju je, po predaji, utemeljio).“

Također, naglašava da je Rimska kurija dvočlani naziv ustanove te se velikim početnim slovom redovito piše prvi član. Osim toga, Katolička Crkva piše se velikim početnim slovom a ne malim slovima čime se vrijeđa čitatelje koji su katolici.

U tekstu objašnjava da nije točno da kardinale imenuje „rimska kurija“ kako piše autor teksta u Vjesniku, već ih imenuje Sveti Otac. Rendić kritizira da o onome što je istaknuto u nadnaslovu nema riječi u tekstu, što je vrlo česta pojava danas u svjetovnim medijima. „U tekstu je riječ o sastanku partijskog generalnog sekretara s nekim mladim budističkim monahom, kojeg pisac pogrešno zove svećenikom. S Crkvom to nema veze. A s biskupima o kojima je u tekstu riječ kineski režim nema potrebe ‘nastojati uspostaviti normalne odnose’, jer su ti biskupi pokorni tome režimu sve otkad je on uspostavljen u Kini, a osobito od 1955. kad su upravo iz pokornosti režimu prekinuli kanonske sveze s rimskom Apostolskom Stolicom.“ Svoje razmišljanje zaključuje tvrdnjom o brojnosti netočnosti u jednome novinskom izvješću. „Na razmišljanje i onim naivnim hrvatskim katolicima (laicima, pa čak i gdjekojem svećeniku) koji su prošlih mjeseci nešto fantazirali o tome da ‘sad više ne treba toliko izvješćivanja u Glasu Koncila o crkvenim zbivanjima, jer su sad društvene novine pune vijesti o Crkvi’…“ Njezina misao aktualna i danas onima koji se pitaju o ulozi katoličkih medija.

U tekstu „Apel i Angelus“ koji je objavila u Glasu Koncila, 6. listopada 1991., str. 2 osvrće se na vijesti Hrvatskoga radija u kojima novinari pogrešno nazivaju Papin apel „kratkim priopćenjem“. U tom vidu Rendić se pita ne bi li se ti izvjestitelji ipak ,mogli malo potruditi naučiti barem najčešće i najobičnije katoličke termine, kad već izvješćuju o zbivanjima u katoličkom svijetu? „Papa osobno nikad ne daje nikakva ‘priopćenja’. Papa u raznim prigodama i o raznim temama drži GOVORE. Ti govori katkada sadrže i neke NAJAVE, npr. najavu saziva neke sinode. Ako neki Papin govor sadrži sustavnu pouku o nekoj vjerskoj istini, onda se takav govor zove KATEHEZA, npr. ovdje gore spomenute Papine kateheze srijedom o katoličkim vjerskim istinama sadržanim u Vjerovanju. Ako pak neki Papin govor sadrži poziv vjernicima na molitvu za neku specifičnu svrhu, i ujedno poticaj političkim ili društvenim odgovornicima neka se mirotvorno zauzmu za rješenje nekog svjetskog ili krajevnog problema, onda se takav govor zove APEL. I nije taj novi Papin apel za mir na ovim nesretnim prostorima bio baš ‘kratak’, kako su opetovano rekli na Hrvatskom radiju, uz to još i neuko zovući apel ‘priopćenjem’ – iskusni novinari vatikanisti znaju i za kraće Papine apele.“

Rendić nadalje upozorava da je slušatelje Hrvatskog radija, koji ne slušaju ili nisu u mogućnosti slušati Vatikanski radio, koji izravno prenosi Papine govore, moglo zbuniti i to što u vijesti Hrvatskog radija nije uopće spomenuto da je Papa taj apel izrekao u OPĆOJ AUDIJENCIJI, na koju svake srijede dolaze Rimljani i hodočasnici sa svih strana svijeta. Naglašava da ono što Papa kaže u općim audijencijama na talijanskom jeziku (jeziku grada Rima u kojemu je Katedra Petra apostola), prenosi Vatikanski radio po svemu svijetu, na tridesetak jezika. Drugo je kad se Papa obraća određenoj hodočasničkoj skupini na njihovom jeziku.

Rendić na primjeru pogrešnog izvješćivana o Papinu govoru, koji je nazvan propovijeđu,  govori o razlici između Angelusa i propovijedi. „Propovijed je hrvatski naziv za homiliju, tj. za naučiteljski govor u misi nakon Evanđelja ili u izvanmisnoj liturgiji riječi. Papini govori u nedjelju u podne zovu se stručnim terminom EGZORTE, tj. govori poticanja na pobožnost povezani s raznim temama katoličke duhovnosti; ali talijanski novinari, znani majstori za smišljanje sjajnih dojmljivih naziva, već su prije više godina nazvali Papine nedjeljne podnevne egzorte ANGELUSIMA, primjenjujući i na same te govore naziv molitve Pozdrava Anđelova, Angelus Domini, što je Papa moli s nazočnim vjernicima nakon tih svojih podnevnih egzorta. Tako se uobičajio naziv ANGELUS za te Papine podnevne govore.“ Rendić ne pravi razliku između propovijedi i homilije za razliku od liturgičara koji kažu da homilija uvijek treba biti vezana uz biblijski tekst, dok propovijed može biti tematska (primjerice Svjetski dan misija, svetkovina Svi Sveti i sl.). Ovaj tekst s konkretnim primjerima poučava nas kako se ne bi smjelo ali i kako bi se trebalo izvještavati o Crkvi, kako treba poznavati religijsku terminologiju i stanje u Crkvi, kako je potrebno pisano i argumentirano reagirati demantijem i upozoriti na dotične dezinformacije objavljene u medijima.

---

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Prvi susret sudionika projekta Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama

Vijest mora biti istinita ili nije vijest

U zgradi Hrvatske biskupske konferencije na zagrebačkom Ksaveru 6. studenoga je održan prvi edukativni susret sudionika projekta Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama. O projektnim aktivnostima koje traju od 1. rujna 2023. do 28. veljače 2025., u ime nositelja projekta Hrvatskog katoličkog sveučilišta, uvodno je govorila voditeljica Projekta doc. dr. sc. Lana Ciboci Perša s Odjela za komunikologiju. Podsjetivši na to kako su partneri Hrvatski katolički radio, Hrvatsko društvo katoličkih novinara i medijski profesionalac Ivica Zadro, spomenula je i pridružene partnere, a to su:  Nadbiskupijska klasična gimnazija „Don Frane Bulić“ s pravom javnosti, Split, Katolička klasična gimnazija s pravom javnosti u Virovitici, Biskupijska klasična gimnazija Ruđera Boškovića s pravom javnosti iz Dubrovnika i Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti, Sinj. Doc. dr. sc. Ciboci Perša govorila je o povjerenju, napose mladih. „S obzirom na podatak kako se petina mladih informira preko društvenih mreža među kojima je TikTok najpopularniji, pitanje je kako će se to odraziti na sve medije. U istraživanju koje je na Fakultetu političkih znanosti proveo prof. dr. sc. Igor Kanižaj, ispitanici su priznali kako svakodnevno najviše dezinformacija pronalaze na internetskim portalima i društvenim mrežama.

Nakon poražavajućih rezultata Eurobarometra iz 2018., govorilo se o potrebi veće uključenosti medijske pismenosti na svim razinama društva. Od tada u tom smislu nije puno učinjeno pa se postavlja pitanje odgovara li našim političarima da se nešto izmijeni, da postanemo medijski kompetentni“, primijetila je dr. sc. Ciboci Perša. Terminologija lažnih vijesti, nastavila je, osobito se počela primjenjivati 2016. godine, spomenuvši predizbornu kampanju bivšeg američkog predsjednika Trumpa, koji ju nije prihvaćao, pa stručnjaci diljem svijeta izbjegavaju korištenje ovog termina.  Jedan od temeljnih postulata je da vijest mora biti istinita. Ili nije vijest. Uvodničarka je navela niz primjera informacijskog poremećaja, poput informacije da je papa Franjo dao podršku Donaldu Trumpu. I onda se pokazuje da je puno više ljudi čulo za dezinformaciju nego za demanti dezinformacije. Ono što je kod njih najvažnije je da one definitivno pokušavaju utjecati na naše emocije. Jedan od oblika je propaganda, što vidimo posljednje dvije godine s obzirom na svjetsku situaciju, ratove, gdje u prvom planu imamo djecu, istaknula je, uz ostalo, doc. Ciboci Perša.

Dezinformacija – grijeh novinarstva

Govoreći o dezinformacijama o vjerskim temama s naglaskom na Katoličku Crkvu i o ulozi katoličkih medija u borbi protiv takvih sadržaja, doc. dr. sc. Suzana Peran, također s Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, osvrnula se na dokumente Katoličke Crkve o medijima u kojima se ističe važnost i vrijednost provjerene i istinite informacije. Istaknula je  poruku pape Franje uz  Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija 2018. godine naslovljenu “Istina će vas osloboditi” (Iv 8, 32). Fake news i novinarstvo mira“.

U toj poruci Papa ističe potrebu sprječavanja širenja lažnih vijesti i govori o tragediji dezinformiranja u kojoj se diskreditira i demonizira drugoga. Dr. sc. Peran podsjetila je i na Papine riječi o infodemiji za vrijeme pandemije te naputak koji je dao članovima katoličke udruge koja je provjeravala istinitost informacija o COVID-19 u medijima, da su kršćani protiv nepravde i laži ali uvijek za čovjeka. Spomenula je i Papin govor iz kolovoza 2023. u kojemu se dezinformacije svrstavaju u grijehe novinarstva, kao i poruku katoličkim novinarima okupljenima u organizaciju SIGNIS 2022. u kojoj papa Franjo ističe važnu ulogu katoličkih medija u borbi protiv dezinformacija, učeći kako razlikovati istinu od dezinformacije. Na tome tragu doc. dr. sc. Peran prikazala je nekoliko konkretnih pothvata Katoličke Crkve u svijetu – od Europe, SAD-a, Azije i Južne Amerike – u borbi protiv dezinformacija, metodologiju kojom se služe u provjeri informacija te nastojanja oko medijske pismenosti vjernika kroz različita predavanja i radionice. S poštovanjem je navela što na području provjere medijskih informacija o vjerskim temama čine druge kršćanske Crkve. Na završetku je zajedno s polaznicima edukacije analizirala neke primjere dezinformacija koje su o djelovanju pape Franje i o Katoličkoj Crkvi bile objavljene u svjetskim i hrvatskim javnim glasilima.

Tekst: Neno Kužina

Foto: Marija Belošević

---

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Doc. dr. sc. Silvana Burilović Crnov

Neki primjeri manipulacije poruka i izjava pape Franje u hrvatskom medijskom prostoru (2021.-2022.)

Papa Franjo, kao moralni autoritet, prepoznavši bujanje fenomena lažnih vijesti, svojom je porukom za 52. svjetski dan sredstava društvene komunikacije (2018. god.) pozvao na vraćanje istinitosti i njegovanje novinarstva mira. Pod tim Papa ne misli na sladunjavu vrstu novinarstva koje niječe postojanje ozbiljnih problema i ima prizvuk sentimentalizma, već na novinarstvo koje je istinito i protivi se lažima, dojmljivim sloganima i senzacionalnim naslovima; na novinarstvo „koje je u službi svih ljudi, posebno onih – a oni čine većinu u našem svijetu – koji nemaju glasa; na novinarstvo koje je manje usredotočeno na izvanredne vijesti, koje je zaokupljeno traženjem stvarnih uzroka sukobâ, kako bi potaknulo dublje razumijevanje i pridonijelo njihovu rješavanju pokretanjem blagotvornih procesa; na novinarstvo koje se stalno zalaže za to da upućuje prema rješenjima koja su alternativa eskalaciji vike i verbalnoga nasilja.“ Trebalo bi istražiti koliko takvog novinarstva ima u Hrvatskoj jer su mediji, osobito urednici i pojedini novinari upregnuti u promicanje točno, kako kaže Ivan Miklenić, „određenih ideoloških, političkih i drugih sebičnih grupnih interesnih ciljeva“ te često siju beznađe i ocrnjuju pojedince i institucije što je nespojivo s novinarstvom mira. Papa je upoznat s pojmom fake news koji prijeti „kulturi susreta“ u virtualnom svijetu. Upozorava na taktike koje nas mogu prevariti i uvesti u zabludu, poziva na pozornost i razlučivanje jer i ta lažna vijest sadrži dio istinite vijesti. Zato se zauzima za cjelovitost istine, navještaj mira i podržava sve one koji se zalažu za medijski odgoj i medijsku pismenost. Papine poruke i izjave u hrvatskom medijskom prostoru nerijetko su podvrgnute ambivalentnim tumačenjima i pogrešnim interpretacijama. Ovdje ćemo donijeti samo neke primjere iz 2021. i 2022. godine.

Hrvatski svjetovni liberalni mediji raspisali su se na samom početku pontifikata pape Franje kako on popravlja imidž Crkve, kako je dar s neba za Katoličku crkvu te da se prije njegovog izbora za papu Vatikan borio s „negativnom slikom u očima javnosti zbog mnogobrojnih skandala.“ Možemo kazati da je to polazna točka s koje hrvatski svjetovni liberalni mediji prate pontifikat pape Franje, njegove poruke i izjave.

Sveti Otac je 24. svibnja 2021. posjetio Dikasterij za komunikacije, sjedište Vatikanskog radija i redakciju vatikanskih novina L’Osservatore Romano, koja obilježava 160 godina postojanja. Tu vijest jutarnji.hr prenio je od AP News pod naslovom „Papa Franjo napao vatikanske medije: ‘Trošite novac mahnito, a tko vas uopće čita i sluša?‘“. U tekstu je stavljen naglasak na Papino nezadovoljstvo radom vatikanskih medija, velikim novcima koji se izdvajaju za njih i na njihovu neučinkovitost. Informativna katolička agencija prenijela je istu vijest s naslovom „Papa posjetio vatikanske medije“. IKA ne stavlja naglasak na Papinu kritiku vezanu uz troškove vatikanskih medija ali ističe njegov poticaj medijskim djelatnicima da se zapitaju o dosegu poruke koju odašilju jer je to jako važno. U ovom tekstu navedeno je kako je Radio Vatikan i nadalje „vrlo živi instrument“ čije priloge emitira više od 1000 postaja diljem svijeta te kako je Papa upozorio na opasnost pretjeranoga funkcionalizma koji ograničava kreativnost. Iz ovoga je primjera vidljivo kako o istoj vijesti različiti naslov i drukčiji naglasak u tekstu, te potpunost ili nepotpunost informacije kod čitatelja pobuđuje sasvim različite osjećaje i dojam o Papinim riječima.

U središtu Papina pastorala i medijske komunikacije je zauzimanje za izbjeglice i migrante. Te poruke s velikim interesom prenose i svjetovni i crkveni mediji. U tom kontekstu zanimljiv je Papin posjet Mađarskoj u rujnu 2021. u prigodi Međunarodnoga euharistijskog kongresa koji je održan u Budimpešti. Neki hrvatski svjetovni liberalni mediji inscenirali su sukob mađarskih medija i pape Franje ističući da su izvrijeđali katoličkog poglavara nazvavši ga „glupanom, antikršćaninom, Soros papa“, istaknuli su Papin poziv Mađarima na otvorenost prema migrantima i na opasnost nacionalizma. Papin sedmosatni boravak u Mađarskoj smatraju pljuskom i kritikom „nacionalističko-populistističkom čelniku“, mađarskom premijeru. Pri tome se indeks.hr poziva na Američki konzervativni list National Catholic Register i britanski katolički list The Tablet. Ističu kako papa „neumorno poziva na pružanje pomoći izbjeglicama svih vjeroispovijesti koji dolaze kucati na vrata bogatih u bijegu od rata i bijede, u čemu ponekad nailazi na nerazumijevanje i unutar same Katoličke crkve.“

Crkveni portali, osobito IKA i Glas Koncila temeljito su izvijestili o Papinom posjetu Mađarskoj, stavljajući naglasak ne na susret pape Franje i mađarskog premijera Viktora Orbana već na euharistijski kongres koji je posjetilo 100.000 ljudi iz 80 zemalja svijeta i na kojemu se s Papom dogodio „euharistijski preporod“. Iz Papine propovijedi i kratkog nagovora uoči Angelusa odjeknule su misli o križu koji mora povezivati prošlost i budućnost. Vidimo da od jednih dolazi poruka o politici koja dijeli, a od drugi dolaze duhovne poruke koje povezuju.

Papa Franjo vjeruje da je „ljudsko bratstvo“ s vjernicima drugih religija važno. Pri tome se poziva na Drugi vatikanski koncil i institucije nakon njega, Vijeće za jedinstvo kršćana i Vijeće za međureligijski dijalog koje su učinile veliki korak na tom putu. Tu poruku Papa je ponovio prigodom svoga apostolskog putovanja u Irak u ožujku 2021., apelirajući na mir i toleranciju. Dok svjetovni i službeni crkveni mediji sa simpatijama prate Papina nastojanja oko međureligijskog dijaloga, konzervativni katolički portali (katolik.hr, quovadiscroatia.com) optužuju Papu da je pozivom na sveopće bratstvo „prigrlio veliko načelo moderne masonerije,“ da je upao u herezu time što je potpisao Deklaraciju o ljudskom bratstvu, u kojoj se, između ostalog, navodi da su „pluralizam i raznolikost religija Božja volja.“

Papine snažne poruke mira odjekuju u njegovim porukama i vapajima za mir u Ukrajini i pomoć potrebnima. Prenose ih poprilično vjerno i svjetovni i crkveni mediji. Iako je i tu bilo tendencioznih naslova na jutarnji.hr poput „Papa Franjo oprezno i malo se oglašava o krizi u Ukrajini: Razlog je više nego očit…“ slijedi tumačenje: „S političke strane Sveta Stolica zna da joj, kako god da se postavila, prijeti gubitak.“ Rat u Ukrajini na neki je način potisnuo vijesti o pandemiji koronavirusa u kojima su brojni primjeri manipulacije činjenicama i porukama u medijskom prostoru s obje strane kako zagovornika cjepiva tako i onih koji su odbijali cijepljenje. To bi trebalo zasebno istražiti.

Pozornost svjetovnih medija najviše je privukao Papin govor o LGBT osobama u više navrata njegova pontifikata. Prikazuju papu Franju kao onoga koji pomiče granice, nazivaju to najliberalnijim Papinim stavom po tom, za Crkvu, krajnje osjetljivom pitanju. Hrvatska katolička mreža tumači što je Papa mislio u izjavama koje je uputio, što to znači i što Crkva uči o civilnim zajednicama i braku. Konzervativni katolički portali zauzimaju negativne stavove prema tim Papinim izjavama. Papinu podršku istospolnim zajednicama smatraju neobvezujućom za vjernike, „sentimentalnom popustljivošću koja nije Božji stil“ te još oštrije: Papinom borbom za legalizaciju sodomije. To potkrjepljuju Papinim čestim potporama „katoličkim“ grupama koje se zalažu za normalizaciju homoseksualnosti. Ističu da je Papa objeručke prihvatio modernističku ideju obitelji te da su njegove izjave protivne onome što o obitelji govori Katekizam Katoličke Crkve u br. 2202. Možemo kazati da Papine izjave o LGBT osobama, vezane su uz njegovo zauzimanje protiv diskriminacije u društvu, zbog čega ga neki nazivaju lijevim papom, jedni mu time tepajući, a drugi ga kritizirajući.

Papine poruke koje ne uživaju publicitet u svjetovnim medijima, odnosno koje se sustavno ignorira, su one o zlu pobačaja, o zaštiti života od samoga začeća, o zloupotrebi embrija. U njima se Papa, također, zauzima protiv diskriminacije, onih najmanjih koji se nikako ne mogu sami zauzeti za sebe. Portal quovadiscroatia.com prigovara Papi da je neodlučan po pitanju pričesti onih koji promoviraju abortus (misleći pri tom na američke političare).

Zaključujemo, kroz proteklo razdoblje papa Franjo stekao je brojne pristaše, one koji su oduševljeno prihvatili ono što je činio i govorio, ali i protivnike, one koji su ga kritizirali i koji nisu mogli prihvatiti poruke koje je upućivao. U oba slučaja veliku ulogu odigrali su mediji koji su nerijetko manipulirali s njegovim porukama i izjavama. Međutim, ponekad je Papina nepredvidivost u javnom djelovanju koliko god bila poželjna i dobrodošla u stvaranju bliskosti, oslobađanju od formalizma i protokola, možda dovela do neželjenih posljedica. Stoga je Papa više puta izrazio nezadovoljstvo kako pojedini mediji prenose njegove poruke, izvlače riječi iz konteksta, odnosno manipuliraju istinom. Na prikazanim primjerima u razdoblju 2021.-2022. godine vidjeli smo da službeni crkveni portali u Hrvatskoj redovito i vjerno prenose Papine poruke i izjave i pokazuju se kao Papini glasnogovornici. Preuzimaju ih sa službenih vatikanskih stranica: vatican.va, Vatican Newsa, Talijanske katoličke novinske agencije SIR, Austrijske katoličke novinske agencije kathpress.at ili s Papine stranice, primjerice s njegova Twitter korisničkog računa. IKA redovito prenosi sva Papina primanja izaslanstava, kateheze srijedom, mise koje ima za važnije blagdane, poruke za Svjetske dane, nedjeljne nagovore uz molitvu Anđeo Gospodnji. Svjetovni mediji pristupaju Papinim porukama i izjavama selektivno, a ponekad i manipulirajući, pišući senzacionalistički kako bi vijest privukla što više klikova. Sa simpatijama i pozornošću prate Papine izjave o LGBT osobama, o migrantima, o međureligijskom dijalogu, kad kritizira katoličke vjernike i svećenike, a prešućuju Papine govore o pobačaju kao zlu ili zloupotrebi embrija. Konzervativni portali, također, Papinim porukama i izjavama pristupaju selektivno i ponekad manipulirajući: osvrću se i kritiziraju one Papine izjave koje se ne uklapaju u njihovu sliku Crkve.

Nadamo se da će papa Franjo i nadalje hrabro koristi medije u evangelizaciji i odašiljanju poruka mira i ljubavi, a da će se medijski djelatnici više voditi moralnim načelima koja ih obvezuju i da će profesionalno izvještavati o životu Crkve i o njezinom poglavaru, trudeći se što bolje upoznati narav Crkve koja ima i duhovnu dimenziju. Jer vidjeli smo da o njima uvelike ovisi kako će izrečena poruka odjeknuti u svijetu i na koji će način biti shvaćena.

---

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.