Anja Raguž

Sve ubrzanija, raznovrsnija i upitna kvaliteta dostupnih informacija u okrilju medijske platforme, s jedne strane i velika količina objavljenih dezinformacija te način, stil i uvjeti kojima se žele potaknuti promjene i/ili aktivnosti disperzirane (medijske) publike s druge strane, dovode do pitanja: urušavaju li se tradicionalni sustavi vrijednosti i važnosti medijskog sadržaja i je li u takvim izmijenjenim okolnostima došlo do uzdrmavanja osjetljive ravnoteže između javne odgovornosti i privatnih profita te interesa javnih prenositelja sadržaja?

U suvremenim se uvjetima, u kojima dominira digitalna tehnologija i posljedično digitalni prijenos sadržaja, neprestano stvaraju i distribuiraju velike količine različitih oblika medijskih sadržaja, uz niže troškove, a primijećena simbioza medija i tehnologije, među ostalim, utjecala je ne samo na bržu proizvodnju i autorstvo informacija, već napose na kvantitetu i kvalitetu objavljenoga i (površno) oslanjanje na  profesionalne odrednice struke, od strane stvaratelja i „distributera“ sadržaja. Tehnološkim se dostignućima, tako multipliciralo i oblikovalo multimedijsko okruženje u kojem tradicionalne granice između medija i informatičkih te računalnih obilježja jesu neznatne, a produkt su konvergirani medijski sadržaji, koje kreiraju zainteresirani, a ne isključivo kompetentni. Digitalne redakcije, pružaju nešto lakši rad medijskim djelatnicima (što ujedno znači i manju potrebu za medijski obrazovanim stručnjacima) jer je omogućeno da im efikasnost, produktivnost i kreativnost budu izraženije, a preciznost intenzivnija, osobito, u pretraživanju novoga materijala. No, velika količina dostupnog sadržaja, ujedno ne predmnijeva i veliku količinu točnih, istinitih, kvalitetnih i/ili relevantnih objava. Svjedočimo, kako je brzo recikliranje postalo sinonim za današnje novinarstvo u kojem medijski djelatnici rade pod pritiskom kratkih rokova jer sadržaj oblikuju istovremeno za nekoliko medijskih platformi. Na taj se način stvorila i pogodna platforma za transfer dezinformacija, čija su obilježja lažna veza, lažni kontekst, izmijenjen i/ili izmišljen sadržaj.Naime, s jedne strane uglavnom je riječ o gotovo istovjetnoj ponudi među različitim medijima, koja se po principu „copy-paste“ udvostručuje i/ili multiplicira osobito na internetskoj platformi na kojoj se osobito očituje rapidna popularizacija koja rezultira tabloidizacijom i senzacionalizmom (procesi koji traju, a oblikovani su degradiranjem relevantnih vijesti i davanjem prednosti dezinformacijama). S druge strane, sadržaj je puno kraći, a istraživački, odnosno, analitički pristup, kao da je izumro u ritualnom procesu i raljama „kloniranja vijesti“. Digitalna tehnologija utjecala je jednako tako na proces selekcije i odabira sadržaja te na prilagodbu korisnicima, čija je moć danas gotovo istovjetna tradicionalnoj medijskoj publici. Odabiru se sigurne vijesti (temeljene na činjenicama i sigurnim idejama) te lažne informacije koje se prezentiraju kao činjenice koje se brže mogu objaviti, favoriziraju se službeni izvori i pribjegava se balansu sadržaja. Nadalje, publici se nameće ono u što se želi da vjeruju, potencirajući često i moralnu paniku, a pritom uvažavajući komercijalni imperativ. Štoviše, mogućnost da korisnici, ne samo odabiru već i (istovremeno) kreiraju medijski sadržaj, kao posljedicu ima individualiziran i specifičan krajnji medijski proizvod. U takvim uvjetima, dezinformacije, misinformacije i

malinformacije stvorene su i distribuirane s namjerom obmanjivanja javnost u korist onoga tko ih plasira. Pozornost medijskih recipijenata brže i lakše zaokupi kontroverzan, senzacionalistički sadržaj s primjesama  iznenađenja, čime se naglašavaju određena postojeća uvjerenja ili predrasude, potiču se emocije i vizualno je upečatljiv – a sve to dezinformacije uglavnom jesu. Često izgledaju atraktivnije od vjerodostojnih sadržaja i zbog toga ih korisnici lakše zamijete i brže dijele. Pored toga, poslovni model internetskih platformi temelji se na što većem angažmanu korisnika i zadržavanju njihove pozornosti koja se zatim usmjerava ka oglašivačima. Takav poslovni model daje prednost sadržajima koji ostvaruju veći angažman i potencijal viralnosti, a upravo laži imaju potencijal širenja „dalje, brže, dublje i šire” od istine i to ponajčešće u uvjetima političkih događaja te u izvanrednim okolnostima.

Tehnološka je konvergencija ujedno promijenila i preoblikovala dotadašnje mogućnosti selekcije, slanja, primanja i napose odabira sadržaja. Predmnijeva se kako su učinci digitalne tehnologije i usporedni proces konvergencije, eksplicitno utjecali i na kreiranje imidža suvremene medijske publike, u čijem se identitetu lako mogu prepoznati elementi interaktivnosti, sposobnosti, obrazovanja i samosvijesti, ali i manje predvidljivosti pri odabiru medijskih sadržaja te lakše podilaženje dezinformacijama. S time u vezi, migracijsko ponašanje publika, određeno je njihovom spremnosti za odlaskom bilo gdje u potrazi za željenim informacijama i zabavom. U digitalnom je dobu pojam javnosti zamijenjen mnoštvom publika s posebnim pojedinačnim interesima/zahtjevima i onima u odnosu na apliciranje u odnosu na medijski sadržaj (posrednici u kreiranju sadržaju, konstitutivni za određene medijske uratke te oni koji neposredno generiraju sadržaje). Nadalje, član publike tako više nije dio mase, već je pojedinac ili dio mreže, koju na osobniji način sam odabire. Temeljem toga, pojam publika nadopunjen je pojmom korisnik, ali s drugačijom konotacijom i perspektivom korištenja tehnologija i sadržaja. Medijski primatelji više nisu pasivni članovi jednosmjerne mase, već aktivni pojedinci koji se kreću u jedinstvenim smjerovima. Uvjetni utjecaj u odnosu medij – publika zamijenio je uloge te se publika u većoj mjeri ističe u gotovo istovjetnoj mogućnosti pri kreiranju i selekciji sadržaja te kroz jasnije direktne povratne informacije. Korisnicima se nudi mogućnost da uz primanje raznolikoga sadržaja, sami kreiraju i/ili sudjeluju u oblikovanju multimedijskih formi i informacija te da komuniciraju s disperziranim pripadnicima virtualnih zajednica na više komunikacijskih razina istovremeno. Jednako tako, oni postaju (istovremeno) i proizvođači, ali i primatelji diskursa i izvan interpretacijske razine (svojstvene publici).

Konvergencija medija i inih sadržaja očituje se i oslabljenoj moći te jačanju moći publike i dezinformacija kojima su izloženi. Digitalni su učinci postavljeni na pijedestal socijalnih promjena, koje su publiku izmijenile do evolucijskih razmjera, a pristupi shvaćanju iste, polaze od njihove izrazite autonomije. U skladu s autonomijom, fluidnoj se publici „dodjeljuju“ i svojstva kontrolora sadržaja i aktivnosti pojedinih korisnika. Gledano u cjelini, medijska demokratizacija, posljedično je fragmentirala javnu sferu u kojoj suvremeni mediji imaju umanjenu socijalno integrativnu ulogu. Nadalje, suvremeno novinarstvo u svojem izmijenjenom obliku, smanjuje očekivanja i sve veće zahtjeve publike, koja u želji za sadržajem od vlastitih specifičnih interesa, vrlo lako postaje korisnik i kreator istoga, a novinari, pak, istinitost, objektivnost i relevantnost – temeljne postulate svoje profesije, prikazuju i shvaćaju kao tradicionalne ideale izgubljene u bespuću digitalne ere. U skladu s time, nova javna komunikacija uvjetovana je mnogim dostupnim alatima sudjelovanja u javnom diskursu, koji joj daju obrise egalitarnog procesa u kojem svi mogu komunicirati sa svima.

Medijska je publika istovremeno izložena obilju dezinformacija te uslijed slabe (samo) regulacije medija i nezaštićena od istog, ali je upitna kvaliteta iole dostupnog medijskog sadržaja osigurana i radi brojnih samoprozvanih (ne) medijskih profesionalaca i stručnjaka, ujedno potpunih stranaca, koji iskorištavaju laku dostupnost i otvorenost interneta i zatrpavaju komunikacijsku platformu lošim, odnosno, nekvalitetnim sadržajem i dezinformacijama koje zagađuju informacijski prostor, narušavaju javnu komunikaciju i demokratske procese u društvu. Usporedno, digitalna tehnologija i akceleracija ne utječu samo na oslabljenje kontrole komunikacija na regulativnoj razini, već i na društvene, kulturološke i demokratske čimbenike.

Kompleksne promjene već ostavljaju važne, trajne, čak i revolucionarne posljedice i utiske na publiku jer medijski sadržaj postaje produkt komercijalnih utjecaja te pritisaka i moćnih tehnoloških učinaka, a novinari više nisu u mogućnosti biti jedini i privilegirani proizvođači javnih informacija. I dalje prisutna moć nakladničkih i medijskih kuća vodi ka trendu deregulacije i neizvjesnosti efikasne regulacije medija, a publici se pruža preuzimanje aktivnije uloge u pronalaženju, analizi i distribuciji sadržaja. Uspon, medijskih korisnika stoga nije samo produkt tehnoloških mogućnosti, već i možebitno kolateralna žrtva učvršćene pozicije neoliberalnog kapitalizma i od strane digitalnog globalizma. Istovremeno, participacija publike svakako je utjecala na demokratski proces radi javnog i bržeg elektronskog dosega dezinformacija. Nova tehnološka rješenja također, predmnijevaju i izmijenjene medijske formate, koji s jedne strane poboljšavaju sliku medijskog pluralizma i raznolikosti sadržaja, ali s druge strane direktno narušavaju kvalitetu objavljenoga jer je sadržaj u većoj mjeri istovjetan, „kloniran“ i trivijalan. Slijedom toga, narušavanje i zaobilaženje etičkih normi u izvještavanju, koja nastaju manipulacijom medija, iako nisu nova, digitalizacijom postaju mnogo lakša, ali i teža za otkriti. S tim u vezi, izazovi digitalnih redakcija bi među ostalim, svakako trebali biti usmjereni na osiguravanje i ostvarivanje balansa etičkih normi između privatnosti i profitabilnosti.

No, je li interes za vijesti i medije zaista pao ili se radi o fragmentaciji čitatelja i publike? Iako određeni teoretičari su mišljenja kako online novinarstvu treba dati priliku i vremena da dozrije do pravilnih standarda postavlja se pitanje, je li zaista interes publike za trivijalnim sadržajem nadjačao potrebu za kvalitetnim i analitičkim uradcima? Tko je odgovorniji u tom smislu: publika ili medijski djelatnici? Na koji se način vrši i što je regulacija te kakvi su interesi javnosti u svemu tome, pitanja su na koja brojna interdisciplinarna istraživanja što prije moraju ponuditi jednoznačne premise.

---

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Rekli bi povijest se ponavlja, iako ima i ona kako je „povijest učiteljica“. Ali izgleda, da ni kad je Božić u pitanju nismo baš puno naučili, iako se „on ponavlja“ već više od 2000 godina.

Scene iz serije „Malo misto“ s kraja 70-ih godina prošloga stoljeća kao da i danas vrijede. „Napredna“ Anđa ima spremne odgovore sinu  zašto i oni ne mogu slaviti Božić, da bi on na kraju iskreno dječje zaključio kako je bolje biti „nazadno dijete, jer će dobiti dva dara“. Rekli bismo da, danas ima puno onih „nazadnih“, jer se slavi na sve strane, a o darovima da i ne govorimo. U već spomenutoj epizodi, kratkoj lekciji odlučne Anđe, prethodila je i njezina rasprava s mužem koji čezne za bakalarom i fritulama. Na što opet ona ima spreman odgovor, te dodaje kako je Božić kao i drugi, radni dan. Za razliku od tada, danas je Božić neradni dan u kojem uživaju svi!

Ne samo to: kao da je ponovno krenulo natjecanje koja će tvrtka dati veće božićnice. Normalno, božićnica se nitko ne odriče, iako korijen nekako vuče kako bi to rekla Anđa „nazadnima“.

Božić kao sama svetkovina je iza nas. No, i dalje smo u božićnom ozračju, božićnom osmini. Ali ako izađemo iz naših domova i crkvi, onda smo još u adventu, i to ni više ni manje nego do 6. siječnja do kad u dobrom dijelu naših gradova traju „adventi“ ili adventski sajmovi, a tek bi se možda na prste jedne ruke moglo nabrojati one koju su se ipak ohrabrili, pa ih nazvali božićnim. Možda bi pak najispravnije bilo onda jednostavno to nazvati „prosinac u gradu“.

Bacimo li pogled na Beč, na koji se volimo pozivati kao uzor, za primijetiti je, kako je njihov glavni božićni sajam kod Gradske vijećnice zatvorio vrata 26. prosinca. A drugi na raznim trgovima u gradu su mahom završili već 23. prosinca.

Uz ovu temu nije naodmet još jednom podsjetiti, na čestitanje. U javnom prostoru mahom se čestitaju blagdani. No, zanimljive su i kombinacije u kojima naslov sugerira upravo „blagdane“, no kad se pročita koji redak odjednom se pojavljuju npr. božićni i novogodišnji praznici. Kao da se zazire od čestitanja Božića vjernicima koji 25. prosinca slave Svetkovinu Rođenja Isusova. Ne zaboravimo, 25. prosinca Božić ne slave samo katolici, već i vjernici Bugarske pravoslavne crkve, te vjernici raznih protestantskih denominacija. Možda je nekima promaknula vijest, da od ove godine i većina Ukrajinaca slavi Božić upravo 25. prosinca, a Hrvatska je privremena domovina nekih od njih.

Kad govorimo o slavlju Božića, dobro je spomenuti i tekst objavljen na jednom portalu o zemljama u kojima se ne slavi Božić, odnosno gdje je to zabranjeno. I tu nailazimo na neke čudne usporedbe. Tako se navode zemlje u kojima je uz Božić zabranjeno slaviti i „Noć vještica“, te Valentinovo. Možda ne bi bilo loše da su autori tekstova, ako su oni već autorski, a ne jednostavno prevedeni, objasnili razlike između ova tri „događanja“. Na ovaj pak način, ne samo da stavljaju „kruške i jabuke“ zajedno, već i na pomalo čudan, tj. iskrivljeni način oblikuju javno mijenje.

Autoru ovih redaka, je proteklih dana još jedan natpis pobudio zanimanje: „Božićni hitovi i statistika! Zašto ne?“. No, ono što može zabrinuti naše glazbenike, je činjenica da prema tekstu unatoč svoj ljepoti hrvatskih božićnih pjesama, a na koje smo vrlo ponosni, niti jedna nije hit. Iz napisa ćemo saznati i koliko je porasla potrošnja šećera u odnosu na godinu ranije (19%), ali i koliko je vozača (po spolu) bilo 2022. godine. Također, napis sugerira kako je jedan od najvećih izazova pred Božić kupnja jelke. Ali odmah slijedi podatak da je u prošloj godini površina zasađenih božićnih drvca bila 414 hektara. U ozračju Božića, ubačen je i podatak koliko u Hrvatskoj ima onih s prezimenom Mraz i Božić.

Kad je riječ o Božiću, mnogi su pozdravili postavljanje jaslica na Trgu sv. Marka. Zaista lijep prizor u centru grada. No, dobro se prisjetiti kako smo 2000-ih godina imali prizore jaslica i na glavnom zagrebačkom trgu.

Dakako, mogli bi se još puno toga nabrojati pod temu „što nam se podvlači uz Božić“, kao npr. interpretiranje u raznim medijima poruka hrvatskih biskupa, koji kao i uvijek pozivaju da se vratimo sebi i smislu Božića. Da, svi smo za veselje (i darivanje), no zaboravljamo „da nema Isusa ne bi bilo ni adventiranja, ni božikovanja“.

Marija Belošević

---

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Novi izazovi i prilike pred Crkvom s obzirom na nastavu vjeronauka u Hrvatskom obrazovnom sustavu

Vjerojatno najspasonosniji odgovor na pitanje kako stati na kraj dezinformacijama i malinformacijama u medijskom prostoru, pa tako i po pitanju vjerskih tema, jest u medijskoj pismenosti samog primatelja informacija, prije nego li u različitim sustavima za provjeru činjenica. Ne mislim da je tako zato što bi takvi sustavi bili neefikasni – naprotiv, mogu se učiniti jako efikasnima u prepoznavanju i označavanju dezinformacija – nego zato što ne vidim kako bi mogli riješiti problem koji je nastao upravo u prostoru brzih i lakih informacija čija je istinitost i neistinitost nevažna, ili manje važna od osobnih emocija i uvjerenja, sve dok je mozak čitatelja-gledatelja opijen plavim svjetlom ekrana koje mu sve više diktira raspoloženje. Neki autori idu čak toliko daleko da govore i o post-truth, post-factual eri, a liječnici sve više govore o ovisnosti o društvenim mrežama. Najviše što sustavi za provjeru činjenica mogu u takvom prostoru učiniti jest da istina prevlada, ali ne i da oslobodi.

Rijetki se danas ne slažu s potrebom da se upravo medijska pismenost kao najefikasniji alat u borbi protiv dezinformacija uvede u obrazovni sustav. Za očekivati je da će aktualni projekti i rasprave o medijskoj pismenosti, dubinska skeniranja i intervjui sa sudionicima na više razina u obrazovnom sustavu i prakse drugih zemalja biti osnova i za uvođenje programa medijske pismenosti i u Hrvatski obrazovni sustav u kojem sudjeluje i Katolička crkva kroz nastavu vjeronauka u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju. To Crkvi otvara prostor za sudjelovanje u razvoju programa medijske pismenosti, sudjelovanje u kreiranju načinu na koji će se oni provoditi u obrazovnom sustavu kojemu Crkva treba dati svoj poseban doprinos, svakako, ne bi smjela izostati i propustiti priliku tamo gdje ima što pružiti. Prisutnost u obrazovnom sustavu, prvenstveno kroz nastavu vjeronauka ali i šire, valja iskoristiti i za medijsko opismenjavanje mladih u smislu medijske pismenosti u vjerskim temama. Ovo naravno stavlja nove izazove pred Crkvu i vjeroučitelje. U prvi plan stavlja njihove digitalne kompetencije, obrazovanje i pedagoške vještine za poduku medijske pismenosti.

Tezu da je medijska pismenost ključ za povećanje otpornosti mladih pri korištenju medija potkrepljuju i etnografska istraživanja. Rezultate jednog takvog istraživanja opisao je Julian McDougall u članku “Medijska pismenost protiv lažnih vijesti: kritičko razmišljanje, otpornost i participacija građana.” (Medijske studije, vol. 10, br. 19, 2019.). Istraživanje je okupilo istraživače iz SAD-a i UK-a i veliki broj ključnih dionika, novinara, nastavnika, učenika, knjižničara i informacijskih stručnjaka, a uključivalo je intervjue s dionicima iz različitih područja, radionice te opsežan pregled literature, politike, pedagoške prakse i postojećih obrazovnih resursa. “Nalazi ove etnografije potvrđuju da kritička medijska pismenost, ako je prihvaćena kao obavezan predmet u školama i podučava se kao dinamična pismenost, može bolje pripremiti mlade građane da budu otporni na ‘informacijske poremećaje’ (Wardle i Derakhshan, 2017.) nego djelovanja koja nastaju kao reakcija na medijski poticaj (kao što su provjera činjenica i verifikacijski alati) te mali projekti koji se primarno fokusiraju na kompetencije.” (McDougall, 2019., str. 45.)

Na temelju istraživanja McDougall članak zaključuje s tri preporuke koje možemo sažeti u:

1. Umjesto stvaranja okvira kompetencija za medijsku pismenost, kao da je riječ o neutralnom skupu vještina za građane, medijsko obrazovanje treba učenicima omogućiti primjenu kritičkog naslijeđa medijskih i kulturoloških studija te obrazovanje za pismenosti u suvremenim medijskim ekosustavima;
2. Medijsko obrazovanje mora usvojiti dinamičan pristup medijskoj pismenosti i povećati iskustvene i refleksivne aspekte medijske prakse u kurikulumu.
3. U kurikulum obrazovanja za medije moramo dodati kritičko istraživanje društvenih medija, algoritama i velikih podataka, popraćeno primijenjenim i praktičnim učenjem o njihovoj upotrebi za društvenu pravdu kako bi se usprotivili daljnjoj komercijalnoj i političkoj zlouporabi medija. (McDougall, 2019., str. 43.)

Digitalno novo doba u kojem se mladi danas rađaju i žive nije u naše vrijeme obuhvatilo najširi krug osoba, pa tako i osoba unutar Katoličke crkve s obzirom na njihove digitalne kompetencije (vidi istraživanja: Jelečanin 2017., Palac 2014.), što ne treba umanjivati potrebu da se odgovori na izazove vremena. Crkva jest spremno prigrlila izazove i potencijale digitalnog doba, kao i onomad tiskarskog stroja koji se brzo stavio u funkciju evangelizacije. Kada govorimo o medijskoj pismenosti Crkva je prva zapazila i reagirala na opasnosti novih medija (najprije filma i televizije) s obzirom na njihov narativ koji valja znati čitati. Isusovac John Culkin (1928. -1993.) začetnik je medijske pismenosti u Sjedinjenim Američkim Državama 60-ih godina prošlog stoljeća uz sestru Elizabeth Thoman (1943.-2016.) posebno značajnu za razvoj “faith-based media literacy”. S obzirom na okretanje Katoličke crkve dijalogu s medijima veliki iskorak daje Drugi vatikanski koncil i dekret Inter Mirifica koji prvi prepoznaje i dobro i loše u korištenju medija, govori o dužnostima sudionika u komunikacijskom procesu, o dužnostima članova Crkve kao i javne vlasti na području medija. Inter Mirifica naglašava važnost obrazovanja komunikatora, ali i primatelja informacije, prepoznaje i potrebu organiziranja Crkve na medijskome području. Nakon Koncila, oslanjajući se na dekret Inter Mirifica, objavljena je 1971. pastoralna instrukcija Communio et progressio koja daje teološku puninu katoličkom govoru o medijima koja je nedostajala u dekretu Inter Mirifica, ali i konkretne obrazovne upute katoličkim školama kako bi se usvojila načela korištenja sredstava društvenog priopćavanja. Valja podsjetiti kako Crkva u izradi ove instrukcije nije propustila uključiti različite medijske stručnjake i obuhvatiti široko područje problema u svijetu medija, te da je nastojala dati adekvatna rješenja koja i danas mogu biti dobar temelj za izgradnju dijaloga Crkve i medija.

Pojavom različitih društvenih mreža medijski izazovi od Drugog vatikanskog koncila su strahovito porasli i izmijenili se, ne samo u svojoj sveprisutnosti nego i u biti odnosa kreator-korisnik informacija. Komunikacija je sada dvosmjerna i više nije hijerarhijska. Stoga se Crkva danas, i uvijek iznova, treba odvažiti na putovanje “digitalnim kontinentom”, kako je papa Benedikt XVI. nazvao internetski prostor. U komunikacijskom smislu takvi mediji mogu doprinijeti i unutarcrkvenom povezivanju na više razina te svakako biti mjesto susreta s mladim vjernicima, što je najveća prednost evangelizacije na “digitalnom kontinentu”. Internet i društvene mreže novo su i najjače sredstvo današnje evangelizacije te im je potrebno posvetiti posebnu pozornost. Drugi vatikanski koncil otvara vrata za put Crkve u medijskom svijetu. Neki njeni pastiri danas hrabro i bez straha navješćuju u tom svijetu, drugi, oni koje je zaobišla digitalna revolucija, iz nepovjerenja ili nedostatka znanja zatvaraju svoja vrata pred medijima, odnosno pred javnošću, ali isto tako, često nesvjesno, i pred mladim vjernicima.

Izazov za Crkvu je velik i s obzirom na tenzije između svijeta punog religija i vjerovanja i nemogućnosti (ili izgubljene mogućnosti) kreatora javnog prostora da govore o vjeri. S obzirom da dezinformacije u medijima ne zaobilaze vjerske teme, dapače, “vole” ih, teško je za očekivati da će se netko odazvati u obranu vjerskih istina prije samih vjerskih zajednica.

S druge strane, ako je jedna od najvažnijih zadaća formalnog i neformalnog obrazovanja otkrivanje poveznica u kulturi, što se kroz obrazovni sustav prvenstveno provodi kroz nastavu Hrvatskog jezika, onda i Vjeronauk, koji u kulturu unosi poveznice s kršćanskom tradicijom i vjerom, treba stajati, što se Hrvatske tiče, odmah uz Hrvatski jezik. No, s obzirom na aktualne rasprave i projekte i na kraju samu nakanu države da se u obrazovni sustav uvedu programi medijske pismenosti, čini se da Katolička crkva ne sudjeluje šire nego li što svoje sudjelovanje može vidjeti kroz samu nastavu Vjeronauka. Ako ništa drugo, Crkva bi se mogla okoristiti rješenjima i programima medijske pismenosti koji su nastali izvan nje. Svakako, vjerske zajednice trebale bi biti spremne sudjelovati u “javnoj raspravi” o medijskoj pismenosti kojoj može dati dimenziju milosrdnosti i poniznosti. Kada bi to bio slučaj, možda medijska pismenost za vjerske sadržaje ne bi ostala sa strane, nego bi bila mjesto plodne rasprave i mjesto u kojem se vjerska zajednica gradi i obnavlja.

Pred Crkvu se danas “ne postavlja pitanje hoće li ili ne će biti prisutna u virtualnom svijetu već na koji će način nastanjivati te prostore.” (Valković, Jerko, 2012. Duc in altum! Evangelizacija u „digitalno doba“. Diacovensia, 20 (2), 171-186., str. 182.)

Marinko Nikolić

---

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Anja Raguž

Polazeći od teze kako infodemiju čini velika količina nedostatnih, neprovjerenih i netočnih informacija o virusu korona koja je većinom dominirala nad vjerodostojnim i točnim sadržajem objavljenim u svjetovnim medijima za vrijeme globalne pandemije virusa, a istovremeno imajući u vidu kako su naslovi priloga – udice za čitatelje – i u mnogo slučajeva (u kojima je razina povjerenja u medije niska), jedine informacije koju čitatelji/gledatelji dobivaju o temi, postavljaju se pitanja: jesu li naslovi informativno, senzacionalistički ili kritički privlačili pažnju čitatelja, odnosno, je li infodemija u medijskom izvještavanju na primjeru naslova, činjenična ili simbolički (pret)postavljena?

Pandemija virusa i usporedno informacijska pandemija utjecale su na mnoge sfere društvenoga i političkoga djelovanja, a intenzivna i ponešto drugačija (u odnosu na do tad uobičajenu) javna komunikacija djelomično i na stil medijskoga izvještavanja te pružanje specifičnog tretmana odabranim akterima te način oblikovanja i prezentacije sadržaja u svjetovnim medijima. Društvene promjene i globalna previranja, s jedne strane, imaju znatne uloge u percepciji publike spram medija i medijskim navikama, razlozima odabira i/ili zaobilaženja vijesti kod dijela medijskih korisnika te svakako u konačnom zadovoljstvu gotovim medijskim uradcima. S druge strane, bez obzira na opredjeljenje, osjetna je prisutnost u detektiranju važnosti uloge publike kod kreiranja i plasmana uređivačkih politika samih nakladnika. Rezultati istraživanja o povjerenju u medije, koje je proveo tim sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti u 2020. godini pokazali su kako čak više od četvrtine ispitanika (26, 9 %) ne vjeruje službenim informacijama o bolesti COVID-19, koje su medijski posredno plasirane od mjerodavnih institucija, što je kvantitativno gotovo istovjetno niskoj razini povjerenja u rad medijskih djelatnika, uz naglasak na važnost njihova oslanjanja na etičke kodekse i moralne postulate u izvještavanju, koje 72, 5 % ispitanika prepoznaje neophodnim u javnom djelovanju (Vozab, 2014).

S time u vezi, izvještavanje o kriznoj situaciji implicitno može ukazati i na krizu samih medija, odnosno, razinu prisutnosti novinarske etike. Dokument Etika u obavijesnim sredstvima pretpostavlja kako suvremeni uvjeti pred medijske djelatnike stavljaju težak zadatak prilagoditi se tržišnim i vlasničkim odnosima jer većina pojedinaca ipak profesionalno i savjesno želi djelovati u službi ljudske obitelji, ali svjesno prepoznaju i ideološke pritiske, koji smanjuju razinu etičke dimenzije u medijima i ukazuju na pad profesionalnog digniteta (Papinsko vijeće za društvena obavijesna sredstva, 2000), što je svakako u proturječju s promicanjem dijaloga, kao jedne od tri temeljne zadaće Crkve u odnosu na medije, sukladno poimanju Pape Ivana Pavla II.

S obzirom kako se početkom novoga milenija, domaća čitateljska publika dnevnoga tiska smanjila u prosjeku za 14 %, istovremeno je (po)rasla brojčana zastupljenost informiranja putem internetskih portala i društvenih mreža, što je osobito primjetno i u ograničenoj pa posljedično i smanjenoj distribuciji tiskovina za vrijeme pandemije, uslijed čega su se čitalačke navike korisnika ojačale u virtualnom prostoru, a digitalni sadržaji i virtualne ekstenzije tiskovina te društveni mediji poslužili su kao platforma za brzo i nekontrolirano širenje lažnih informacija i netočnih vijesti i kao takve su „nosilac sveopćeg informiranja građana“ i vrlo važan faktor u formiranju javnog mnijenja. No, iako takvi nalazi prate zapadne trendove, valja naglasiti kako je u Hrvatskoj i dalje prisutna izrazita dominacija televizije – jakoga medija – kako ju je onomad okarakterizirao fra Mirko Juraj Mataušić i zato se s osobitim obzirom treba pristupiti najavama i naslovima  – „samostalnoj“ vrsti teksta (usp., žanr malih tekstova) i ključnim mjestom medijskih priloga. U tom smislu, medijska je odgovornost svojevrsni pandan odgovornosti novinskih naslova, koja je izrazito snažna jer joj/im cilj nije isključivo „spontano“ privlačenje pozornosti čitatelja/gledatelja, već ih sažeto, inteligentno i zanimljivo upozoriti na bit informacija koje najavljuju, usmjeriti na eksplicitnu selekciju sadržaja, konkretno, poruke koje komuniciraju trebaju učiniti uvjerljivim i lako pamtljivim. Nadalje, naslovi su ujedno i odlučujući čimbenici u izboru i prikladnosti izvještavanja o određenim događajima, situacijama ili ljudima, a posljedično ukazuju i na „propagandnu pristranost“ određene teme, aktera ili smjera. U kontekstu izvještavanja o pandemiji virusa korona, primjetno je kako je većina najava sadržavala stanovite odlike clickbait sadržaja te je od 1125 medijskih napisa (objavljenih u najčitanijim nacionalnim dnevnim novinama) negativan ton primijećen u čak 111 naslova, njih 76 su objavljeni s pozitivnim predznakom, dok je ostatak sadržaja neutralan u izričaju.

Nepravilno dimenzioniranje medijskog sadržaja, kao odlika senzacionalizma u suvremenim uvjetima obilježilo je i izvještavanje o virusu. Senzacionalizam je kroz nepovezanost naslova i teksta prisutan u čak 31 % slučajeva, a čini ih postojanje dviju vrijednosti: poruke koja se nalazi u samom sadržaju i one koje se podastiru kako bi izazvale pažnju čitatelja s tendencijom „napuhavanja događaja“. S time u vezi, razvidno je kako je infodemija i na primjeru naslova prisutna jer su medijski djelatnici pažnju čitatelja nastojali privući koristeći hiperbole, sleng, trivijalizacije i/ili neobične primjere uokvirivanja tema stvaranjem distinkcije među pojmovima, koji su eksplicitno predstavljali virus misterioznim, smrtonosnim i ubojitim, ignorirajući preporuke strukovnih udruženja o tome da se „emotivnom obojenošću“ i ideološki te vrijednosno obojanim sadržajima može stvoriti strah i tjeskoba među publikom. Pritom, su novinari često koristili trope, poput usporedbe, metonimije, parabole kako bi čitateljevu pažnju zadržali i/ili ga zabavili s naglaskom na ironiju.

Ilustracija toga su i tekstovi objavljeni na portalu jutarnji.hr u jeku pandemije, 31. ožujka 2020. „Koronavirus se ukazao u Međugorju“ i 5. studenoga 2021. „Britanci tvrde da se žene u koroni ne depiliraju, naši saloni prebukirani: A muški dolaze zbog…” i tekst s istog portala od 8. lipnja 2022. „Stručnjaci objasnili zašto neki ljudi nikada nisu ‘pokupili‘ koronu: ‘Nekoliko je razloga…‘.

Virtualna ekstenzija konkurentskih svjetovnih medija, večernji.hr sličnim trivijalnim pristupom uokviruje temu pa primjerice naglašava, 29. travnja 2021. povezanost postojanja virusa s uspjehom žena za razliku od muškaraca „Žene su zbog pandemije virusa korona ostale bez 800 milijardi dolara” u kojoj su naslov i tekst u kontradiktornosti jer tekst govori o tretiranju i vrsti poslova, a ne i o razlogu smanjenja prihoda. Nadalje, trivijalnim pristupom poput, „50-godišnjakinja: ‘Veselim se korona cjepivu zbog seksa s oženjenim tipovima…’” razvidno je kako su svjetovni mediji iskoristili situaciju sa širenjem virusa da bi naglasili i ranije postavljenu sliku žene kao subjekta pogodnog za lake teme. Medijski pokušaji i uspjesi reprezentiranja žena u odnosu na muškarce ukazuju na očitu diferencijaciju, a žene (p)ostaju svojevrsna platforma, medij per se, za iskazivanje emocija i oblikovanje lakših sadržaja, odnosno, dovoljno jakih aktera da iznesu uloge žrtava koje im se dodjeljuju. Nadalje, takav način medijskog ophođenja, možebitno je oblikovao negativan i djelomično površan stav prema virusu i bolesti COVID-19, relativizirajući trivijalan sadržaj nauštrb informativnog i edukativnog sadržaja te se oslanjajući na medijske apele, emocije i svojevrsne manipulativne tehnike s ciljem da izazovu emotivnu reakciju kod publike.

Vjerski su mediji u svojih više od 65 % objava, prostor namijenjen predmetnoj temi, oblikovali neutralno s obzirom na odabirani i oblikovani vrijedni i važni sadržaj. Samim time, u virtualnim prostorima vjerskih glasila nije zabilježen senzacionalistički pristup u sadržaju i najavama.

Usporedno, nisu marginalizirali važnost teme za hrvatsko društvo, već su kroz širok spektar različitih pristupa omogućili i javnu prezentaciju te posredno i popularizaciju određenih znanstvenih disciplina, čije su se aktivnosti i prinosi pokazali bitnim u konkretnom razdoblju. Većina je naslova čija tema je isključivo osvrt na virus i njegov priljev informativnoga tipa. Naslovi su se odnosili na: psihičke posljedice bolesti („Izvještaj talijanskog Caritasa – žene i COVID“, 10. ožujka 2022.), posljedice mjera za suzbijanje pandemije na psihofizičko stanje djece („U Zadru održana tribina „COVID mjere – posljedice, dileme i njihov utjecaj na psihofizički razvoj djece“ IKA, 20. veljače 2022.), teme oprosta („Papa: Žene su protagonistice Crkve u izlasku“, 8. listopada 2020.), obiteljske katehetske susrete i evengelizaciju („Dr. Skoko: Moć komunikacije u obitelji i na radnom mjestu“,  IKA, 30. studenoga 2022.), komunikaciju u obiteljima bez i onima s djecom („Jačanje majki i djece kroz projekt ‘Mala škola odvažnosti’“, IKA, 31. prosinca 2020.), obiteljsko nasilje i porast inog tijekom pandemije („UZ ŠIRENJE KORONAVIRUSA Pandemije donose enormne poremećaje“, Glas Koncila, 7. travnja 2020), kulturu („Objavljen natječaj za dodjelu ‘Nagrade Vicko Andrić’“, IKA, 28. srpnja 2020.), na empatiju i komunikaciji („Papa: Pandemija je prilika za poboljšanje solidarnosti“, IKA, 29. siječnja 2022.), odnos vjere i kulture („Održan simpozij Teologije u Rijeci“, IKA, 13. ožujka 2020.)te na aspekte učenja kod djece i mladih („Predavanje prof. dr. Gordane Buljan Flander: Mentalno zdravlje s posebnim osvrtom na mlade u okolnostima pandemije koronavirusa“,  22. listopada 2020.)

Osim informiranja, funkcija naslova je i sugerirati obrasce mišljenja jer ne moraju uvijek donositi samo informaciju, već mogu funkcionirati kao kritika. Konačno, značajna su odstupanja pri načinu medijskog izvještavanja i odabiru naslova između svjetovnih te medija u vlasništvu Katoličke crkve jer je problematika pandemije i svih popratnih događanja u katoličkim medijima bila povezana sa teologijom kao naukom, dok su svjetovni mediji temi pristupali paušalno, senzacionalistički bez značajnog informativnog „materijala“ i čini se  vjerno reflektirali javno mnijenje koje u većoj mjeri ne vjeruje informacijama o bolesti koje su prenosili svjetovni mediji. Prisutno nepravilno dimenzioniranje medijskog sadržaja itekako stavlja upitnik nad kvalitetu medijskog proizvoda te izlazi iz okvira poštenog novinarskog ophođenja, što je prijeporno Kodeksu časti hrvatskih novinara i smjernicama za nepristranim, uravnoteženim, objektivnim i točnim kreiranjem sadržajne i vizualne prezentacije. Infodemija na primjeru naslova činjenično je utaborena i sigurna u svoju poziciju.

---

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.