Dezinformacije nastale zbog nepoznavanja crkvene terminologije
Novinarstvo je kompleksna struka, zanimanje i zvanje. Želi li novinar široj javnosti približiti svakidašnjicu, mora poštovati etičke norme.
Ratovi – zorna slika dezinformacija
Novinarstvo može služiti za dezinformiranje, informiranje, komentiranje i formiranje stajališta koji oblikuju mišljenje pojedinca i javno mnijenje, dakle stajališta pojedinca i društva. Prema definiciji dezinformacija je širenje lažnih ili obmanjujućih informacija. Primjer ratova zorna je slika – jer javnost je podijeljena, a kršćanin mora biti protiv bilo kojeg oblika rata. Zbog nedovoljnih informacija može se dogoditi pogreška kao i u svakom zvanju, ali to ne smije biti manipulacija javnim mnijenjem. Prema površnoj analizi, dezinformacija može biti izravna, suptilna i zbunjujuća.
Joseph Goebbels očit je primjer dezinformatora jer je kao ljevičar bolesnoga uma vješto manipulirao dezinformacijama i pozivao na nasilje. Iz njegove komunikacije i drugih sličnih nastalo je pravilo da „laž ponovljena više puta postaje istina“! Nadalje, njegovo je pravilo da se povijest stvara na ulici. Mediji i ulica, trgovi i mrežne stranice često su izvori dezinformacija. Jednostavno rečeno, mediji su prikladni za dezinformiranje javnosti, a u običnom razgovoru šira javnost i ne razmišlja da netko stoji iza toga – pojedinac, institucija, stranka, Crkva, politika…
Novinarska struka ima svoju terminologiju
Svaka struka, pa i novinarska, ima svoju terminologiju. Kako bi bilo da se u liturgiji koristi medicinska terminologija ili obrnuto. Novinari to moraju razumjeti i približiti temu na jednostavan način široj javnosti. Na primjer, kad pišu o sakramentima, neke proglašavaju svetima i svečanima, a to su opće imenice i svi su jednaki. Tituliranje pojedinih služba unutar Crkve pomalo je arhaično, no novinar to mora znati objasniti, isto tako i svaki liturgijski čin, razlike između pojedinih obreda i religija. Nazivoslovlje ili terminologiju novinar treba približiti i protumačiti prihvatljivim jezikom onomu komu je poruka upućena, a to je šira javnost. U današnjem medijskom prostoru uočava se niz pogrešaka, pa i u medijima koji se nazivaju crkvenima ili katoličkima.
Crkva nije samo u sakristiji
Novinari koji prate Crkvu trebaju barem protumačiti načela vjere, liturgijske godine, obreda, ne šaptati sebi u bradu, koristeći se terminologijom propisa, nego katehizirati i poučavati širu populaciju. Nije Crkva samo u sakristiji i na teološkim učilištima, a nazivoslovlje nije samo primat liturgičara i teologa nego naroda Božjega. Uostalom, bez pravilnog tumačenja vjerniku ostaju samo svetkovine i blagdani prema nazivlju. Nedovoljno poznavanje crkvene terminologije često novinarstvu stvara barijeru, zapravo prepreku te čini šum u komunikaciji između pošiljatelja i primatelja poruke. I površnim praćenjem lako je uočiti da su pojedini crkveni mediji opterećeni pridjevima što dodatno stvara poteškoće, poput općih imenica kojima se dodaju razni atributi, ponajprije u sakramentima. Prva lekcija vjeronauka jest učenje sedam svetih sakramenata, pa je logično da ni jedan nema prednost nad drugima. Svi su jednaki, a u medijima se rijetko može čuti ili pročitati sveto krštenje, sveta ženidba, sveto… Dezinformira li novinar kad se koristi sintagmom „sveta misa“, a što je s ostalim sakramentima? Pa koji sakrament nije svet ili novinari zbog nepoznavanja nekima udijele epitet magije? To zbunjuje javnost.
Bez opterećujućih epiteta
Arhaizme i opterećujuće epitete nužno je izbaciti iz novinarstva, odnosno treba pisati tekstove i govoriti jasno i izravno jer samo istina oslobađa: “Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” (Iv 8,31-32). Novinarstvo ne smije ulaziti u sferu – parafrazirajući riječi Ludwiga Josefa Johanna Wittgensteina – da izriče ono što ne možemo misliti i obrnuto? Katolički novinar i onaj koji prati Crkvu i vjerske događaje primarno treba navijestiti evanđelje, ali bez „magijskih“ riječi i opterećenja onim što ne zna i ne može izreći. Uostalom Isus je govorio izravno, pogotovo kad se uzmu tri ključne riječi vjere: muka, smrt i uskrsnuće! Nije citirao, nego je izravno govorio. Na tom tragu treba biti novinarstvo koje prenosi Njegovu poruku. Nadalje, površnom analizom uočava se da se i razdoblja liturgijske godine u novinarstvu, pa i katoličkom, pokušavaju isticati jedno iznad drugoga. Na primjer, advent je razdoblje, kao i korizma, koje je označeno u kalendaru kao proljeće. Novinarska jednostavnost s obvezujućom etikom i jasnim izričajem štiti novinara, ali i javnost od dezinformacija. Narod Božji i poruka evanđelja uvijek mora biti na prvom mjestu, a institucije čine preobrazbe kroz povijest i činit će ih dok je čovjek živ. Svaka institucija ima devijaciju, jer čine ih ljudi, ali misao vodilja istodobno mora biti da je Crkva sveta jer je vodi Duh Sveti!
Neno Kužina
Izvori:
Drugi vatikanski koncil, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1986.
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
„Provjeravajte izvore i informirajte se iz više izvora!“
Dezinformacije nažalost postaju kruh naš svagdanji koji nam se servira putem medija. Kako bismo ih što manje konzumirali trebamo upoznati vrste i oblike, alate za provjeru. Osim toga vrlo je važno spriječiti zloupotrebu osobnih podataka do kojih najčešće dolazi jer smo povjerovali dezinformacijama. Kako toga ne bi bilo potrebno se medijski educirati i razgovarati o tome sa stručnjacima. Jedna od njih je izv. prof. dr. sc. Marija Boban, profesorica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu koja je bila gošća TV emisije „Vidljivi tragovi“ Splitsko-makarske nadbiskupije. Emisija je emitirana 21. studenoga 2023. na TV Jadran, a potom i na Laudato TV.
Profesorica Boban, često upozorava kako je danas teško doći do „točnih informacija“ te o tome kaže: „Svjedoci smo da je virtualni svijet počeo prevladavati nad realnim svijetom, osobito za mlade i djecu, ali i za starije, najosjetljivije članove društva. Informacije su sve dostupnije, ali i dezinformacije i poluinformacije koje bilo da se ciljano ili nenamjerno prenose preko interneta, koji je kao mediji bez kontrole postao svima dostupan. Wikipedija, koja je jedna ‘enciklopedija’ koju može dopunjavati svatko, pojavljuje se u svim istraživanjima kao i blogovi kojima su autori i nepotpisane osobe. Kad usporedimo mnoštvo stranica, portala, blogova, društvenih mreža dođe nam upitati se što su relevantni izvori i što je definicija informacije same po sebi? Danas se, nažalost, srećemo i s novim oblicima informacijskih operacija tzv. ‘hibridnim ratovima’ gdje se ciljano plasiraju informacije ali i dezinformacije. Svjedoci smo novih ratnih sukoba koji tinjaju neposredno u našoj blizini. Čini nam se da su Rusija i Ukrajina geografski udaljene ali virtualno plasiraju nam se različite informacije iz raznih izvora – putem portala, društvenih mreža i medija općenito stoga se s razlogom pitamo kome vjerovati?! Informacija postaje oružje jer je brža i u skladu s njom djelujete.“
Mediji odgajaju djecu putem informacija koje im se serviraju putem crtanih, igranih filmova… Mediji stvaraju novu kulturu „medijsku kulturu“, a ono što nam nedostaje je više „medijske pismenosti“, da bismo znali kako koristiti medije i kako ih razumjeti. Stoga prvi savjet koji daje studentima kako bi došli do što toč(nij)ih i relevantnih informacija je da se informiraju iz više izvora.
Uz to ono što bismo svakako trebali mi u Hrvatskoj napraviti po pitanju medijske pismenosti je uvesti više radionica od predškolske dobi jer to nije sastavni dio obrazovnih strategija niti obvezni dio školskih kurikuluma. Svaka škola za sebe donosi svake školske godine novi kurikulum, a bilo bi preporučljivo uključiti edukacije i radionice o temi medijske pismenosti kao sastavni dio. Možemo se složiti s profesoricom Boban i upitati: „Zašto to ostaviti isključivo kao preporuku? Zašto to ne uvesti kao obveznu temu?“ Kao primjer navodi građanski odgoj o kojem se često govori, a sigurnost na internetu je svakako tema koja je primjerena djeci. „Informiranje putem društvenih mreža i portala, novih medija je svakako jedan dio te sigurnosti. Ne možemo zanemariti da djeca ali i stariji ne razumiju sve opasnosti koje im vrebaju na internetu. Tu možemo govoriti i o računalnom kriminalitetu ali i o nizu opasnosti koje vrebaju jer primjerice građani daju svoje osobne podatke ne relevantnim stranicama, osobama. Dovode se u opasnost jer nemaju dovoljnu razinu medijske pismenosti kako bi razlikovali relevantan izvor od nerelevantnog“, upozorila je prof. Boban koja se godinama bavi temama informacijske sigurnosti, zaštite podataka poglavito zaštite osobnih podataka što je jedna od ključnih tema od donošenja Opće uredbe o zaštiti podataka.
Od stupanja na snagu, 25. svibnja 2018., Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka (poznatije kao GDPR – General Data Protection Regulation) i Zakona o provedbi Opće uredbe o zašiti osobnih podataka, moderniziran je regulatorni okvir na europskoj razini i ujednačen pravni okvir zaštite osobnih podataka u cijeloj Europskoj uniji s ciljem učinkovite zaštite podataka građana u digitalnom okruženju. Najznačajniji iskorak jest “pravo na brisanje”, naglasila je prof. Boban te dodala: „Načelo ovog prava je omogućiti pojedincima da zatraže brisanje ili uklanjanje osobnih podataka ukoliko nema uvjerljivog razloga za njihovu obradu, čak i ako su dali privolu za obradu podataka. Ako želite izbrisati svoj Facebook profil – to je vaše pravo. To ne znači deaktivacija profila, već brisanje svih podataka na njemu o vama u roku od 30 dana. Ili ako je tražilica povukla vašu fotografiju s nekog vašeg profila. Uvijek dajem savjet da bude zaključan osobni profil na društvenim mrežama ako nemate poslovni profil odnosno financijski interes kod otvorenog profila. Internetske tražilice direktno povlače i spremaju podatke – sve što je javno objavljeno, pa i kad je zaključan profil povući će profilnu fotografiju osobe koja je javna te će biti javno dostupna u svim pretraživanjima vezano uz dotičnu osobu.“
Ono što često medijski stručnjaci, ali i policija upozoravaju je da roditelji ne bi trebali objavljivati fotografije svoje maloljetne djece na internetu, osobitone stavljati da su javno dostupne. Primjerice, kada objave fotografije svoje djece prvog dana škole ili vrtića ispred škole/vrtića mogu ga izložiti fizičkoj opasnosti jer ga netko zlonamjeran može locirati. Treba nadalje poučavati djecu da ne daju svoje podatke nepoznatim osobama, da ne komuniciraju s nepoznatim osobama na društvenim mrežama. Nažalost imamo sve više prisutnu problematiku pedofila i onih koji vrebaju djecu s lažnih profila ili lažnom fotografijom nastoje pridobiti njihovo povjerenje dajući lažne informacije o sebi. To je, također, jedan od oblika dezinformiranja, naglasila je prof. Boban dodavši da se u pravilu ne možete vjerovati svemu na internetu. Mladi osobito u vrijeme adolescencije traže podršku u nekom „vršnjaku“ na internetu. Problem je kada se ostvari kontakt koji nakon određenog vremena prelazi u konkretan dogovor i susret s nepoznatom osobom, s osobom koju je upoznao preko interneta, a roditelj o tome nije informiran. Zato je važno razgovarati s djecom o društvenim mrežama i medijima, o njihovoj sigurnosti na internetu te ih kontinuirano upoznavati s rizicima koje donosi Internet.
Građani moraju znati kako bi zaštitili svoja prava, odnosno spriječili zloupotrebu osobnih podataka da ne smijuolako davati privole o dostupnosti svojih podataka kad ispunjavaju ankete ili sudjeluju u nagradnim igrama i sl. Ako se to dogodi, istaknula je prof. Boban, važno je znati da imamo nadležno tijelo Agenciju za zaštitu osobnih podataka (azzo.hr) s kojima se možemo savjetovati jesu li naša prava ugrožena i oni postupaju prema trećim tijelima. Nedavno smo imali prvi značajan postupak s visokom kaznom 2-4% godišnjeg prometa. Najnovija kazna je prema EOS Matrixu, Agenciji za naplatu potraživanja pet i pol milijuna eura.
Ne samo da se često u medijima krši pravo na privatnost, sve češće se krši pravo na istinito informiranje. Jedan od temeljnih postulata je da vijest mora biti istinita ili nije vijest. Međutim, nažalost sve češće je lažna vijest tema razgovora o vijestima. Mediji prema Zakonu o medijima imaju postulat informiranja. Ono što je bitno da glede etike, koja je uz Zakon nešto što je nužno, moraju provjeriti informaciju prije objave. Nerijetko se dogodi da se objavi pogrešna informacija. Naravno osoba ima pravo na ispravak prema Zakonu o medijima i na objavu demantija poslije u samom mediju. Primjerice, u srpnju ove godine mediji su se raspisali da slovenski svećenik Marko Ivan Rupnik, koji je „optužen za fizičko i psihičko zlostavljanje brojnih redovnica“, „kani doseliti u Splitsko-makarsku nadbiskupiju“. Pri objavi te vijesti pozivali su se na Catholic News Agency. Na tu vijest u medijima reagirala je Splitsko-makarska nadbiskupija priopćenjem za medije (koje je objavila i na svojim internetskim stranicama) u kojem između ostaloga piše: „Na ured Splitsko-makarske nadbiskupije nije stizala nikakva molba, a ni preporuka u svezi sa slučajem Marka Ivana Rupnika. Stoga je nejasno temeljem čega su pojedine tiskovine objavile na svojim stranicama obavijest o ‘doseljenju’ Marka Ivana Rupnika u Splitsko-makarsku nadbiskupiju.“ Mediji su objavili demanti, odnosno priopćenje Nadbiskupije.
Međutim, često puta se u praksi događa da mediji ne objave demanti. Prof. Boban ističe da u tom slučaju imamo „zakonsko pravo podnijeti kaznenu prijavu i sukladno tome imate pravo na pokretanje građanske parnice te traženje odštete. Problem je može li ta odšteta, ma koliko visoka bila, nadoknaditi realno počinjenu štetu? To je realno pitanje. Nerijetko se događa da ljudi ne razlikuju istinitu vijest od lažne. U našem narodu bio je postulat istinitosti, imali smo samo državne medije. Današnji mediji su privatni, prema tome odražavaju mišljenje vlasnika ili urednika koji kreira naslov i odabire fotografiju. Svakako je savjet ako dajete izjavu u medijima da tražite autorizaciju teksta odnosno vaše izjave. Novinar nema obvezu poslati cijeli tekst, niti ‘opremu’ odnosno fotografije i naslov (iako je to dobra praksa) ali vi imate pravo autorizirati dio teksta koji se odnosi na vašu izjavu. Nažalost moram reći da ponekad ljudi ne čitaju dalje od naslova i fotografije. Naslovi se danas smatraju ‘click baitovima’ koji nemaju veze sa sadržajem, ali se zaključak donosi iz samog naslova i prije čitanja članka.“
Istraživanja pokazuju da se petina mladih informira putem društvenih mreža, a najviše dezinformacija pronalaze na internetskim portalima i društvenim mrežama. Stoga je važno da se informiraju iz više izvora, naglasila je prof. Boban te upozorila: „U ovom trenutku za mlade društvene mreže su im najveći, najčešći dnevni izvor informiranja, uključujući TikTok i podcastove (gdje slušaju razgovore o temama koje ih zanimaju). Osjetljivo je što danas imamo mnogo osoba koje se predstavljaju „stručnjacima“ za određene teme i područja a nemaju formalne reference niti publika ima načina to provjeriti. Mediji pak imaju i obvezu provjeriti podatke o osobama koje pozivaju za razgovor kao stručnjaka o pojedinoj temi. Onaj tko ne poznaje problematiku, ne može donijeti kritičko mišljenje jer ne poznaje temu tako da nažalost prihvaća netočne informacije kao činjenice…“
Pravo novinara, glavnog urednika, urednika i autora objavljenih priloga da odbije dati podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju ima namjeru objaviti, štiti se prema Zakonu o medijima na specifičan način. Naime, „novinarska tajna“, termin koji je uvriježen za takav oblik čuvanja informacija, razlikuje se od profesionalnih tajni po tome što je ona samo pravo, ali ne i obveza. Međutim, ima novinara, voditelja, urednika emisije koji dobiju informacije bilo anonimno ili potpisano a nisu provjerili te informacije ili misle da su točne i iznose ih putem svoga medija a pri tome o nekome iznesu neistinu. U tom slučaju najprimjerenije bi bilo javno se ispričati, istaknula je prof. Boban te dodala: „Zakon obvezuje novinara da službeno kontaktira osobu s upitom. Prema Zakonu, novinar, voditelj, urednik može odgovarati za iznošenje neistine. Građani su danas najzainteresiraniji za pikanterije iz nečijega života, što je nažalost postala vijest bez obzira koliko poseže u privatnost osobe. A vijesti, kao primjerice, crna kronika, sa zadnjih stranica pisanih medija postali su naslovnice medija i portala.“
Osvrnuvši se na kraju na umjetnu inteligenciju kao izvor informacija prof. Boban je naglasila da je ona „intrigantno novo područje koje nije zakonom definirano, regulirano a realno predstavlja problem. Sama umjetna inteligencija je softver – aplikacija koja dok se zakonom ne regulira realno ne može niti prijeći u širu uporabu. S druge strane, prisutna je i bojazan da će kao i internet prerasti granice onoga čemu je kao softver bio namijenjen. Umjetna inteligencija ima pozitivne i negativne strane, daje niz mogućnosti uporabe primjerice u liječenju i medicini ali s druge strane, može se koristiti i kao sastavni dio unaprjeđenja naoružanja kod navođenja dronova. Nužno je svakako stvoriti zakonski okvir uporabe umjetne inteligencije s ciljem zaštite i djelovati preventivno. S druge strane, umjetna inteligencija koristi informacije dostupne na internetu pa se postavlja i pitanje intelektualnog vlasništva – poglavito autorskih prava. Možemo kazati da je to definicija problematike i samog interneta.“ Mnogi kršćani se pitaju je li ChatGPT od Boga, a milijunima taj chatbot piše propovijedi, eseje, članke. S pravom se pitamo što kršćani trebaju znati o ChatGPT-u i bismo li se trebali zabrinuti?
Zaključujemo zajedno s prof. Boban da se može koristiti sve što je dostupno na internetu ali uz navođenje izvora odakle se preuzelo i datuma kada su se preuzeli podatci s interneta. Potrebno je poznavati izvore informacija i svakako informirati se iz više izvora. Primjerice, pratiti više različitih medija i portala s dnevnim vijestima (analizirajući teme i relevantnost sadržaja i sudionika u medijima) istovremeno pratiti postoje li razlike u izvještavanju. Kroz nekoliko dana praćenjem medija može se steći kritičko mišljenje o relevantnosti medija, osoba koje kontaktiraju i stručnjaka za određene teme i područja… Moramo biti svjesni kako živimo u suvremenom informacijskom društvu i pred svima nama je „cjeloživotno učenje“ budući da se informacijske i komunikacijske tehnologije u digitalnom okruženju svakodnevno razvijaju.
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
„Dezinformiranje, klevetanje protivnika, blaćenje ljudi, najteži je grijeh koji obavijesna sredstva mogu počiniti“, izjavio je Papa Franjo, uspoređujući lažne vijesti s bolešću.
Opće je poznato da se demantiraju pogrešno objavljene vijesti. Pitanje je: ono što je pogrešno objavljeno, ostaje li u trajnom sjećanju konzumenata medija? Hoće li ljudi više vjerovati, ranijoj, netočnoj vijesti ili demantiju?
Povrijeđeno dostojanstvo suca
Internetski portal www.telegram.hrje od suca Općinskog suda u Osijeku Ivana Sajtera primio zahtjev za ispravkom informacija u tekstu „Kako su se država i Crkva udružile u zaštiti svećenika pedofila koji, bez straha od zatvora, smiju silovati djecu“, objavljenom 30. rujna 2017. godine.
Sudac Sajter navodi da su pod tim naslovom i podnaslovom “Presuda koju je donio sudac Ivan Sajter je sramotna, ali zapravo očekivana” objavljene netočne i neosnovane informacije , te uvrede čime je teško i trajno povrijeđeno njegovo dostojanstvo, ugled i čast.
„U navedenom članku se na senzacionalistički i tendenciozan način komentira kazneni postupak. U rubriciranom sudskom predmetu okrivljenik nije bio optužen za silovanje kako se to pogrešno implicira u spornom tekstu. Optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku okrivljenik je optužen za kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka iz čl. 154. st. 1. t. 2. u svezi s člankom 152. st. 1. Kaznenog zakona. Za navedeno kazneno djelo je i proglašen krivim, te mu je izrečena kaznenopravna sankcija unutar zakonskog okvira bez ublažavanja.
Na temelju odredbe čl. 2. Zakona o kaznenom postupku, postupak se provodi samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja, odnosno državnog odvjetništva, a sud ne može optuženika proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onoga koje mu se optužbom stavlja na teret. Budući da okrivljenik nije bio optužen za kazneno djelo silovanja, prvostupanjski sud nije ni smio suditi za to kazneno djelo, čak i da je utvrdio postojanje elemenata kaznenog djela silovanja. U samom naslovu “Kako su se država i Crkva udružile u zaštiti svećenika pedofila koji, bez straha od zatvora, smiju silovati djecu” neosnovano i zlonamjerno se implicira pristrano i nesamostalno suđenje, te se senzacionalistički plasira teza o udruživanju s Crkvom kako bi se štitili svećenici pedofili“.
Muke po jednom stanu
IKA je 31. listopada 2016. objavila Demantij Zadarske nadbiskupije zbog kleveta i neistina kojima je izložena u svezi stana u ulici don Ive Prodana 15 u Zadru i obitelji Mika. Povod demantiju je taj što „već nekoliko tjedana na portalu Zadar News novinar pod šifrom M.V. objavljuje novinarske članke o obitelji Mike Donata, koji je bespravno uselio u stan kojega je vlasnik Zadarska nadbiskupija i Župa sv. Šimuna, i iznosi svakojake neistine“. U demantiju koji potpisuje odvjetnik koji zastupa Zadarsku nadbiskupiju stoji: „Nije istina da Zadarska nadbiskupija nema socijalnog osjećaja za obitelj Mike Donata. Istina je da je neko vrijeme (od 1996.-1997.) dok je bio podstanar u ulici Ferde Šišića 10/A bio korisnik pomoći Caritasove socijalne službe, kao i Službe socijalne skrbi Zadar, a prema čijim podatcima je imao prijavljeno prebivalište na gore navedenoj adresi“. Nadalje „nije istina kako Crkva, odnosno Zadarska nadbiskupija bilo kome prijeti, pa tako niti obitelji Mika, već ista samo pravnim putem kao nesporni vlasnik predmetne nekretnine i kao zaštićeno kulturno dobro pokušava ostvariti zaštitu svojih prava jednako kao i bilo koja pravna ili fizička osoba u Republici Hrvatskoj“. „Nije istina kako je predmet postupka samo maloljetna kći, već svi članovi obitelj Mika koji su bespravno uselili u tuđi stan, vlasništvo Zadarske nadbiskupije i Župe sv. Šimuna i tamo godinama borave. Nadbiskupija je bila strpljiva i više godina čekala da dođe u posjed spomenute nekretnine mirnim putem, no to se nažalost nije dogodilo. „Nije istina kako Mika Donato ima neka prava na predmetnoj nekretnini, a što je sve razvidno iz vlasničkog lista. Istina je kako je Mika Franci bio vlasnikom ½ podrumskih prostorija i ½ dvorišta-vrta. Međutim, ta vlasnička prava je prenio na Zadarsku nadbiskupiju i župu sv. Šimuna kupoprodajnim ugovorom 24. ožujka 1994. godine, za koja mu je i isplaćen novčani iznos od 162.000,00 HRD-a“. „Čudno je, stoga, i uvjerenje o prebivalištu kojeg ste objavili na vašim stranicama iz kojeg proizlazi da je Mika Donato imao prijavljeno prebivalište od 30. kolovoza 1984. godine na adresi Zadar, don Ive Prodana 15, budući Mika Donato nikada nije bio vlasnik stana koji se nalazi na toj adresi, a niti mu je Zadarska nadbiskupija ili Župa sv. Šimuna dala odobrenje za prijavu prebivališta“. „Iz svega naprijed navedenog razvidno je kako su netočni svi navodi koje ste iznijeli u svojim člancima i kako su isti usmjereni isključivo ka klevetanju i nanošenju štete ugledu Crkve kao institucije“.
Euharistija se u Katoličkoj Crkvi nije promijenila
Kako prenosi portal bitno.net, predstavnici Finske luteranske crkve, koji su u Rimu boravili u sklopu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana i proslave blagdana sv. Henrika, prisustvovali su svetoj misi te tijekom pričesti prišli svećeniku i zatražili blagoslov, držeći pritom desnu ruku na lijevom ramenu, čin koji predstavlja znak nemogućnosti primanja pričesti. Svećenik-pričestitelj inzistirao je da im pruži pričest te je cijela delegacija primila Tijelo Kristovo vrativši se u svoje klupe. Incident je postao poznat tek povratkom delegacije u Finsku, kada je za njihovu novinsku agenciju Kotimaa, biskup Samuel Salmi od Oulua dao izjavu o spomenutom događaju pritom se referirajući na “novi mentalni sklop” pape Franje, tj. njegovu želju za većim jedinstvom između različitih denominacija. Međutim naglasio je kako Papa nije bio prisutan na misi.
Uskoro je Katolička Crkva u Finskoj, točnije direktor njena Katoličkog informativnog centra, Marko Tervaportti, objavila demantij u kojem piše kako se “Euharistija u Katoličkoj Crkvi nije promijenila”. “Samo članovi Katoličke Crkve u stanju milosti mogu primiti katolički sakrament Euharistije ilitiga Svetu pričest”, piše u tekstu. Kritiziran je i luteranski biskup Salmi te njegova izjava kako je Vatikan razvio “novi ekumenski stav”. Autor demantija piše kako je to pogrešno zaključivati na temelju nečije pogreške pri dijeljenju pričesti. Pritom argumentira i kako “novi mentalni sklop” pape Franje ne predstavlja promjenu Nauka, već je znak katolicima da pažljivije preispituju svoju savjest kako bi lakše odredili jesu li sposobni primiti pričest.
Nebrojenim netočnim informacijama, koje onda prate demantiji, pridružuju se površni novinarski uradci. S nadnevkom 28. listopada 2023. portal Klikni.hr objavio je kako su samo dvojica svećenika u Hrvatskoj proslavila dijamantni jubilej, 60 godina misništva. Pater Rikard Patafta i fra Bonaventura Duda. Netočna je to tvrdnja koja, očito, nije shvaćena zlonamjerno, pa dosad nisu uočeni demantiji. Dakako, dijamantnih jubileja bilo je znatno više. Slavili su ih svećenici koji su navršili 85. godina života.
Ne prikriva se počinitelj kaznenog djela
‘Dana 8. lipnja 2018. na internetskoj stranici Emedjimurje – međimurski internetski portal objavljen je članak pod naslovom “Varaždinska biskupija o krivnji urušavanja crkve u Svetom Jurju na Bregu” koji je potpisao autor S. Mesarić. „U članku se iznose neistiniti navodi i donose pogrešni i neutemeljeni zaključci o radu državnog odvjetništva u odnosu na kazneni postupak u vezi događaja od 4. lipnja 2008. u kojem je došlo do urušavanja crkve u Svetom Jurju na Bregu“. „Netočna je informacija iz članka da ODO Čakovec 10 godina nije riješilo ovaj postupak, odnosno kaznenu prijavu, navodi Darko Galić, glasnogovornik Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu u demantiju objavljenom 12. lipnja 2018.
„Naime, Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu je dana 20. prosinca 2010. podiglo optužnicu pred Općinskim sudom u Čakovcu kojom se prvookrivljenik, fizička osoba i drugookrivljeno trgovačko društvo terete da su počinili kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine teškim kaznenim djelom protiv opće sigurnosti iz člana 271. stavak 3. u svezi člana 266. stavak 1. i stavak 2. Kaznenog zakona, i to na način da su iz nehaja pri izvođenju radova na župnoj crkvi u Svetom Jurju na Bregu postupili protivno općepriznatim pravilima struke i time prouzročili tešku tjelesnu ozljedu jedne osobe i imovinsku štetu velikih razmjera.
Dakle, ODO Čakovec je riješilo ovaj postupak i podnijetu kaznenu prijavu podizanjem optužnice protiv jedne fizičke i jedne pravne osobe pred Općinskim sudom u Čakovcu. Stoga je u citiranom članku potpuno pogrešno i neutemeljeno zaključeno da se tijekom 10 godina šutnje prikriva počinitelj kaznenog djela“.
Neno Kužina
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
“Braća su pak brže-bolje noću odaslala Pavla i Silu u Bereju. Kad su stigli, odoše u židovsku sinagogu. Ovi su Židovi bili plemenitiji od solunskih: primili su Riječ sa svom spremnošću i danomice istraživali Pisma da li je to tako. Mnogi od njih stoga povjerovaše, a tako i nemalo uglednih grčkih žena i muževa. Ali kad su solunski Židovi doznali da Pavao i u Bereji navješćuje riječ Božju, odoše te i ondje podjariše i uzbuniše svjetinu. Braća tada brže-bolje uputiše Pavla k moru. Sila pak i Timotej ostadoše ondje. Pratioci dovedoše Pavla do Atene pa se vratiše noseći Sili i Timoteju zapovijed da što prije dođu k njemu.”(Dj 17, 10-15)
Ono što ovu zgodu u Bereji (i raniju zgodu u Ikoniji, Dj 14, 1-7) čini zanimljivom za osvrt unutar teme dezinformacija u vjerskim temama, kojom se želim pozabaviti, jesu Lukine riječi o Židovima u Bereji: “Ovi su Židovi bili plemenitiji od solunskih: primili su Riječ sa svom spremnošću i danomice istraživali Pisma da li je to tako. Mnogi od njih stoga povjerovaše, a tako i nemalo uglednih grčkih žena i muževa” (Dj 17, 11-12). Izvještaj valja staviti u kontekst Pavlova teološkog govora. Pavao svakako nije imao sustavnu teologiju u njenom današnjem znanstvenom smislu. Ono što Pavao uvijek i posvuda navješćuje, govorio Židovima ili Grcima, uvijek je u suštini isto – Isus Krist, Njegova smrt i uskrsnuće. Židovima govori kroz Pismo i u sinagogama, dok Grcima u govoru prilazi drugačije, odnosno mimo tradicije koju oni ne baštine kao Židovi – suočavajući kršćansku objavu s helenističkom mišlju iz čega se razvila teologija kao znanost sveobuhvatnog ljudskog promišljanja o Bogu.
Pavlov govor o Uskrslome teološki je gledano teologija religioznog iskustva, izricanje osobnog povjerenja u Boga, ali ne bez razlogā takvog povjerenja koje vjeru u Uskrsloga ne miješa s praznovjerjem. Takva teologija ostaje u čistoći i vjerna u neizostavnoj solidarnosti s odbačenima, solidarnosti koja izlazi iz Božje objave milosrđa. Kada propovijeda Židovima Pavao govori kroz Pismo i tradiciju zaokružujući tako teološki govor kroz dva konstitutivna mjesta teološke spoznaje. Berejski Židovi su upravo kroz Pismo kao mjesto teološke spoznaje istraživali Pavlovo naviještanje i primili Radosnu vijest kroz zajednicu (Luka navodi sinagogu i mnoge od njih) koja nosi tradiciju – drugo konstitutivno mjesto teološke spoznaje. Upravo oslanjanje na teološka mjesta čini našu teološke spoznaju, čijim izvorima, metodama i mogućnostima se bavi teološka epistemologija. Teološka spoznaja ima i svoja interpretativna mjesta: Crkvu, Opći sabor, Papu, Crkvene oce i skolastičke teologe. Osim toga, osobito u novije vrijeme, teološke spoznaje svoje izvore vide i na neteološkim mjestima: ljudskom razumu i povijesti. W. Kasper govori i o teološkom mjestu svijeta, a Konstitucija Gaudim et spes govori još i o znakovima vremena. Teološka epistemologija je proučavanje temelja teološkog znanja do kojega se dolazi u svjetlu crkvene vjere.
Zgoda u Bereji nam svjedoči o još nečemu, o podjarivanju i uzbunjivanju svjetine. Danas bi to nazvali malinformacijama i dezinformacijama koje nisu posebnost današnjeg vremena, no jest infodemijska silina njihove diseminacije s značajnim ali i prijetećim utjecajem. U današnjoj preopterećenosti i izloženosti informacijama postaje sve važnija budnost nad (dez)informacijama u vjerskim temama, odnosno važnim postaje proučavanje temelja teološkog znanja u svjetlu crkvene vjere s dometom koji neće ostati samo u akademskim krugovima i na bogoslovijama. Odnosno, kako se Luka izrazio – postaje važno danomice istraživati Pisma da li je to tako. Grč. glagol anakrinō ovdje ima značenje kritičkog ispitivanja.
Društvene mreže, kao glavni krivac i izazov u infodemijskom širenju (dez)informacija, nemaju inherentnu pozitivnu ili negativnu moć. Njihov učinak ovisi prvenstveno o ljudima koji ih koriste i načinu na koji ih koriste. U najboljem slučaju društvene mreže su dovele do demokratizacije informacija, ali u najgorem slučaju rezultirale su obiljem dezinformacija i omogućile nedovoljno kontrolirano širenje negativnog sadržaja. I u najboljem i najgorem slučaju takvo stanje na jedan novi način izaziva tradicionalne hijerarhije i sustave – postavlja pitanje vjerske pismenosti kao sposobnosti razumijevanja vjerskih sadržaja. U takvom svijetu vjerska pismenost je važna i svi je trebaju shvatiti ozbiljno, uključujući oni koji nisu vjernici. Veća vjerska pismenosti znači opremanje ljudi sa znanjem i vještinama za pouzdano razumijevanje i raspravljanje o vjerskim temama, točno i kritički.
Izazov je poseban i s obzirom na znakove vremena obilježene krizom vjere i razuma u njihovoj komplementarnosti na koju papa Ivan Pavao II. želi ukazati u enciklici o odnosu vjere i razuma Fides et ratio. Upravo iz ove krize javili su se razni izmi: racionalizam, fideizam, eklekticizam, historicizam, pragmatizam, agnosticizam i dr., s danas dominantnim tehničkim razumom koji ne postavlja pitanja. Papa želi ukazati na komplementarnost vjere i razuma polazeći od biblijskog razumijevanja. On ne polazi od velikih teoloških teza već od ljudskog iskustva, od grčkog natpisa na hramu u Delfima: “Spoznaj samog sebe!” želeći naglasiti kako nas sama ljudskost upućuje na važnost spoznaje istine.
Upravo metoda u teološkoj spoznaji koja se sastoji od dva jednako bitna koraka: slušanja vjere (iskustvo – spoznaja se sastoji u slušanju i prihvaćanju Objave) i razumijevanja vjere (refleksija i kritičko promišljanje nad prihvaćenim) nudi nam se kao put koji u povezanosti s iskustvom izbjegava da teološki pojmovi budu apstraktni i nerazumljivi. Danas postaje posebno potrebno preispitivati teološke pojmove u njihovom značenju u konkretnoj situaciji vjere pojedinca ukoliko želimo da teološki pojmovi poput milost, spasenje, grijeh – danas opet nešto znače. To pred ovo vrijeme stavlja jedno od gorućih pitanja teologije – pitanje razumljivosti teološkog govora, interpretacije teoloških pojmova i istina u posebnostima vremena na način kako nas apostol Petar poziva: “Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onime budu postiđeni za što vas potvaraju” (1Pt 3,15-16), ili apostol Pavao “Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti” (2 Kor 1, 24).
Marinko Nikolić
13. studenoga 2023.
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Primjeri neukog izvješćivanja o Crkvi u svjetovnim medijima
Nedavno sam naišla na dva članka katoličke novinarke Smiljane Rendić (1926.-1994.) iz 1991. godine koji govore o dezinformacijama u izvješćivanju o Crkvi u svjetovnim medijima, a aktualni su za promišljanje nama danas.
U tekstu „Neuko izvješćivanje o Crkvi“, koji je objavljen u Glasu Koncila, 14. srpnja 1991. str. 4, Rendić na praktičnim primjerima pokazuje kako je izvješćivanje svjetovnih medija o Crkvi neuko, dok je izvješćivanje Glasa Koncila – danas bismo rekli: službenih crkvenih medija – temeljito. Time oponira svima onima koji govore da Glas Koncila – danas bismo rekli crkveni mediji – ne bi trebao toliko izvješćivati o crkvenim zbivanjima kad su građanske novine, radio i TV puni vijesti o Crkvi.
Rendić se osvrće na tekst Aleksandra Novačića objavljen u Vjesniku pod naslovom „Učenje od tri mrtve duše“, 25. lipnja 1991., str. 2 s nadnaslovom „Kina: država i partija nastoje uspostaviti normalne odnose s crkvom“ i podnaslovom „Možda prvi put u povijesti našli su se oči u oči generalni sekretar kineske partije i mladi budistički svećenik“ te ističe da ga je pisao novinar slabo upućen u religijsku terminologiju i u stanje Katoličke Crkve u Kini. Naglašava da to nije prvi put u posljednjih godinu dana, nakon promjene vlasti u Hrvatskoj „da u najuglednijemu hrvatskom političkom dnevniku, pa i kad je riječ i o zemljama bližim nam od Kine, i čak o našoj vlastitoj – novinari neupućeni u religijsku i posebno crkvenu terminologiju pišu netočnosti koje objektivno znače krivu informaciju.“
Naslov odgovara sadržaju jer se u tekstu govori o desetogodišnjem kineskom pioniru, kineskom vojniku i kineskom partijskom ratniku. Međutim, naslov nema veze s nadnaslovom i podnaslovom, tvrdi Rendić te upozorava da se iz nadnaslova i iz teksta vidi nerazlikovanje budističkog monaštva od svećeništva. „Budizam ima monahe, ali nema svećenika. Svećenik je onaj koji je primio red prezbiterata sakramentom svetog reda, a taj sakramenat valjano daje samo biskup, i to biskup za kojega je povijesno posve sigurno da njegovo biskupstvo stoji u neprekinutom nizu apostolskog nasljedstva, to jest da potječe od dvanaestorice Apostola Kristovih. Drugim riječima, posve sigurne biskupe i dakle valjano zaređene svećenike imaju samo Katolička Crkva, sve pravoslavne i sve pretkalcedonske Crkve.“ Vrlo često suvremeni svjetovni mediji svećenikom nazivaju i pastore i religijske lidere drugih vjerskih zajednica, što nije prikladno niti točno. Osim toga, ovoga smo ljeta mogli pročitati na našim svjetovnim portalima naslov „Umjetna inteligencija u crkvi u Njemačkoj održala svoju prvu misu“. Riječ je naravno ne o misi već o eksperimentalnoj luteranskoj crkvenoj službi koju je generirala umjetna inteligencija.
Rendić upozorava da i sastavljač nadnaslova i pisac teksta pišu „crkva“ malim početnim slovom kad je riječ ne o crkvi, zgradi namijenjenoj bogoslužju, nego o Crkvi, ustrojenoj zajednici vjernika. „To prezirno malo početno slovo ostatak je pravopisnih nameta iz vremena državnog ateizma. Bilo bi valjda vrijeme da se taj ostatak pravopisne mržnje ukloni. A ne da se i dalje zbiva da se piše crkva za Crkvu – dok se, u novije doba, nesklapno uvodi pisanje Crkva, velikim početnim slovom, i za crkvu-zgradu (npr. Crkva sv. Marka, što su posve na svoju ruku uvela dva ortografa ne potrudivši se, ni u tome ni u inome, pitati crkvene stručnjake kako se crkveni termini pišu“, naglasila je Rendić te dodala da Crkva sv. Marka, ovako napisano, značilo bi ne crkvu-zgradu posvećenu sv. Marku, nego – cijelu Crkvu Egipta, sve egipatske kršćane! Jer tu Crkvu utemeljio je, po drevnoj predaji, sv. Marko Evanđelist, kao što se Crkva u južnoj Indiji zove Crkvom sv. Tome po Apostolu koji ju je, po predaji, utemeljio).“
Također, naglašava da je Rimska kurija dvočlani naziv ustanove te se velikim početnim slovom redovito piše prvi član. Osim toga, Katolička Crkva piše se velikim početnim slovom a ne malim slovima čime se vrijeđa čitatelje koji su katolici.
U tekstu objašnjava da nije točno da kardinale imenuje „rimska kurija“ kako piše autor teksta u Vjesniku, već ih imenuje Sveti Otac. Rendić kritizira da o onome što je istaknuto u nadnaslovu nema riječi u tekstu, što je vrlo česta pojava danas u svjetovnim medijima. „U tekstu je riječ o sastanku partijskog generalnog sekretara s nekim mladim budističkim monahom, kojeg pisac pogrešno zove svećenikom. S Crkvom to nema veze. A s biskupima o kojima je u tekstu riječ kineski režim nema potrebe ‘nastojati uspostaviti normalne odnose’, jer su ti biskupi pokorni tome režimu sve otkad je on uspostavljen u Kini, a osobito od 1955. kad su upravo iz pokornosti režimu prekinuli kanonske sveze s rimskom Apostolskom Stolicom.“ Svoje razmišljanje zaključuje tvrdnjom o brojnosti netočnosti u jednome novinskom izvješću. „Na razmišljanje i onim naivnim hrvatskim katolicima (laicima, pa čak i gdjekojem svećeniku) koji su prošlih mjeseci nešto fantazirali o tome da ‘sad više ne treba toliko izvješćivanja u Glasu Koncila o crkvenim zbivanjima, jer su sad društvene novine pune vijesti o Crkvi’…“ Njezina misao aktualna i danas onima koji se pitaju o ulozi katoličkih medija.
U tekstu „Apel i Angelus“ koji je objavila u Glasu Koncila, 6. listopada 1991., str. 2 osvrće se na vijesti Hrvatskoga radija u kojima novinari pogrešno nazivaju Papin apel „kratkim priopćenjem“. U tom vidu Rendić se pita ne bi li se ti izvjestitelji ipak ,mogli malo potruditi naučiti barem najčešće i najobičnije katoličke termine, kad već izvješćuju o zbivanjima u katoličkom svijetu? „Papa osobno nikad ne daje nikakva ‘priopćenja’. Papa u raznim prigodama i o raznim temama drži GOVORE. Ti govori katkada sadrže i neke NAJAVE, npr. najavu saziva neke sinode. Ako neki Papin govor sadrži sustavnu pouku o nekoj vjerskoj istini, onda se takav govor zove KATEHEZA, npr. ovdje gore spomenute Papine kateheze srijedom o katoličkim vjerskim istinama sadržanim u Vjerovanju. Ako pak neki Papin govor sadrži poziv vjernicima na molitvu za neku specifičnu svrhu, i ujedno poticaj političkim ili društvenim odgovornicima neka se mirotvorno zauzmu za rješenje nekog svjetskog ili krajevnog problema, onda se takav govor zove APEL. I nije taj novi Papin apel za mir na ovim nesretnim prostorima bio baš ‘kratak’, kako su opetovano rekli na Hrvatskom radiju, uz to još i neuko zovući apel ‘priopćenjem’ – iskusni novinari vatikanisti znaju i za kraće Papine apele.“
Rendić nadalje upozorava da je slušatelje Hrvatskog radija, koji ne slušaju ili nisu u mogućnosti slušati Vatikanski radio, koji izravno prenosi Papine govore, moglo zbuniti i to što u vijesti Hrvatskog radija nije uopće spomenuto da je Papa taj apel izrekao u OPĆOJ AUDIJENCIJI, na koju svake srijede dolaze Rimljani i hodočasnici sa svih strana svijeta. Naglašava da ono što Papa kaže u općim audijencijama na talijanskom jeziku (jeziku grada Rima u kojemu je Katedra Petra apostola), prenosi Vatikanski radio po svemu svijetu, na tridesetak jezika. Drugo je kad se Papa obraća određenoj hodočasničkoj skupini na njihovom jeziku.
Rendić na primjeru pogrešnog izvješćivana o Papinu govoru, koji je nazvan propovijeđu, govori o razlici između Angelusa i propovijedi. „Propovijed je hrvatski naziv za homiliju, tj. za naučiteljski govor u misi nakon Evanđelja ili u izvanmisnoj liturgiji riječi. Papini govori u nedjelju u podne zovu se stručnim terminom EGZORTE, tj. govori poticanja na pobožnost povezani s raznim temama katoličke duhovnosti; ali talijanski novinari, znani majstori za smišljanje sjajnih dojmljivih naziva, već su prije više godina nazvali Papine nedjeljne podnevne egzorte ANGELUSIMA, primjenjujući i na same te govore naziv molitve Pozdrava Anđelova, Angelus Domini, što je Papa moli s nazočnim vjernicima nakon tih svojih podnevnih egzorta. Tako se uobičajio naziv ANGELUS za te Papine podnevne govore.“ Rendić ne pravi razliku između propovijedi i homilije za razliku od liturgičara koji kažu da homilija uvijek treba biti vezana uz biblijski tekst, dok propovijed može biti tematska (primjerice Svjetski dan misija, svetkovina Svi Sveti i sl.). Ovaj tekst s konkretnim primjerima poučava nas kako se ne bi smjelo ali i kako bi se trebalo izvještavati o Crkvi, kako treba poznavati religijsku terminologiju i stanje u Crkvi, kako je potrebno pisano i argumentirano reagirati demantijem i upozoriti na dotične dezinformacije objavljene u medijima.
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
