U grkokatoličkoj konkatedrali sv. Ćirila i Metoda u petak, 3. ožujka 2023. godine liturgiju za preminule članova Hrvatskoga društva katoličkih novinara, u zajedništvu s više svećenika, među kojima su bili i članovi Društva, predvodio je vladika Milan Stipić. Liturgiji su nazočili članovi Društva, predvođeni predsjednicom Suzanom Peran.

U prigodnoj homiliji, vladika se osvrnuo na odlomak iz evanđelja o Isusovu suđenju pred Pilatom. Ovo nam je dobro da uđemo u dubinu susreta Isusa i Pilata, odnosno susreta Isusa, Božjega Sina, Bogočovjeka sa strukturama ljudskoga društva koje su tada bile vladalačke.

Isus je Put, Istina i Život, a Pilat se raspituje i istini o Isusu. Pilat ne pronalazi na Isusu krivnju i ne želi ga osuditi, no primoran je zbog društvenog sistema u kojem se nalazi, rekao je vladika, te podsjetio na neke predaje za koje doduše ne postoje čvrsta uporišta, kako se Pilat obratio i postao kršćanin. No, u svakom slučaju je zanimljivo, jer su mnogi koji su susreli Isusa, čak osuđujući ga, kasnije postali gorljivi Kristovi učenici, među prvima apostol Pavao.

Ova evanđeoska slika može prispodobiti novinarsko zanimanje, jer i vi pratite i donosite informacije i često možete ovim ili onim sistemom biti ugroženi, pritisnuti kako biste služili nekom drugom gospodaru koji nije istina, ili kako biste bolje i lakše prošli jer je društveni sistem odredio neka nova pravila. I to ne nažalost realnost našega društva, rekao je vladika Stipić, te nastavio „mi koji čitamo vijesti također smo toga svjesni, i zato je jako važno da postojite vi, novinari koji ste kršćani, koji ste katolici, koji ćete uvijek u ovom svjetskom košmaru u kojem se nalazimo  imati za prioritet zaista donijeti istinu čovjeku pred oči. No, ne samo donijeti istinu već i stvoriti javno mnijenje, odnosno raspoloženje u narodu. Stoga biti katolički novinar, biti čovjek koji donosi vijesti i informacije na katolički način gledajući i razmišljajući u ovome svijetu je nešto dragocjeno i važno“.

Iz toga razloga vas potičem, i molim Svemogućega Boga da vam da snagu, da zaista istinski hrabro ustrajete u svojoj misiji i mognete kršćanski način gledanja na svijet preko svojih medija prenositi cijelome društvu i tako stvarati opće javno mnijenje koje će biti pozitivno, koje će biti kršćansko koje će biti javno mnijenje ljubavi, prihvaćanja , širine, međusobnog povezivanja različitih ljudi i duhovnoga bogatstva. Neka Svemogući Bog blagoslovi vaš rad, neka blagoslovi svakoga od vas da budete zaista istinski svjedoci uskrsloga Krista, neka sv. Ćiril i Metoda prosvjetitelji i naučitelji naših slavenskih naroda koji su bili drugi apostoli prate svojim molitvama vaš rad kako biste bili plodonosni i blagoslovljeni, rekao je na kraju vladika Stipić.

Na kraju liturgije, riječ zahvale vodstvu Društva i svima prisutnima izrekao je rektor Grkokatoličkog sjemeništa i župnik župe sv. Ćirila i Metoda o. Daniel Vranešić. Po završetku liturgije, katolički novinari su pod vodstvom o. Vranešića razgledali postav Grkokatoličkog muzeja, gdje su sa zanimanjem slušali tumačenja pojedinih predmeta i ikona.

Tekst i foto: Marija Belošević

Pročelnik Tiskovnoga ureda Zagrebačke nadbiskupije preč. mr. sc. Tomislav Hačko članovima Hrvatskoga društva katoličkih novinara u petak, 3. ožujka 2023. održao je predavanje s temom „Vez između liturgije i medija“.

Uvodno je naglasio, da obično kad se govori, ne spominje se vez liturgije i medija, već je riječ o Crkvi i medijima. „Naime, liturgija je nešto što nas definira, pa nas tako i Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, podsjeća kako je ‘vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno vrelo iz kojega struji sva njezina snaga’ (br. 10)“ rekao je Hačko, te podsjetio kako se ove godine, 4. prosinca spominjemo 60. obljetnice kako je ova konstitucija o liturgiji stupila na snagu, ali je zanimljiva i činjenica da je dokument koji slijedi odmah nakon Sacrosanctum Concilium, Dekret o sredstvima društvenog priopćavanja „Inter mirifica“, stupio na snagu istoga dana kao i Konstitucija o liturgiji.

Dakle, pomalo i znakovito, čak i nakon vremenskog protoka od 60 godina. No, kada promatramo ovaj odmak od 60 godina i danas, ono što se vrlo brzo primjećuje kako se u tom periodu u svijetu medija puno toga promijenilo, no ono što je ostalo isto jest liturgija Crkve, odnosno bit liturgije po kojoj se vrši djelo našeg otkupljenja, očituje Kristovo vazmeno otajstvo i izvorna narav prave Crkve (usp. SC 2), posvijestio je preč. Hačko, te nastavio „logično da si čovjek postavlja pitanja: kako povezati nešto što je podložno promjenama i nešto što traje od pamtivijeka; gdje pronaći dodirnu točku između liturgije i medija, odnosno vez kojim su protkane“.

No, u potrazi za odgovorima, potrebno je otići na prve stranice Svetoga pisma koje nam opisuju čovjekov pad. „Rečeno današnjim rječnikom, u trenutku pada došlo je do krivog, čak štoviše, lažnog prijenosa informacija, jer ‘zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog’ (Post 3,1). Čitajući to, čovjek pomislio da je tu kraj svega, ali tu počinje povijest spasenja i to s Gospodinovim pitanjem: ‘Adame, gdje si?’ (Post 3,9)“. Preč. Hačko je u tom vidu posvijestio, kako je tijekom povijesti spasenja uvijek između Gospodina i čovjeka stajao neki „medij“, odnosno „posrednik“ koji prenosi Gospodinovu poruku: Noa, Mojsije, proroci, anđeli, sv. Ivan Krstitelj, i u konačnici, „posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus“ (1Tim 2,5). No, najzanimljivije je da činjenica poruka koji Gospodin upućuje, budući da se radi o istini, riječ je o samoj jednoj poruci, a na to ukazuju i ova dva spomenuta dokumenta Drugoga vatikanskog sabora. Tako čitamo u SC, br. 5: „Bog »koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine« (1Tim 2,4), »nekoć je u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima« (Heb 1,1), a čim je došla punina vremena, poslao je svojega Sina – Riječ postalu tijelom i pomazanu Duhom Svetim – ‘liječnika tijela i duše’ te Posrednika između Boga i ljudi da siromasima navijesti evanđelje i da izliječi one koji su skršena srca.“ Čitajući ove retke, dolazimo i do onoga što se skriva u IM, br. 3: „Crkvi, dakle, pripada uređeno pravo da rabi i posjeduje bilo koju vrstu tih sredstava ako su potrebna ili korisna za kršćanski odgoj i za bilo koje njezino djelovanje u svrhu spasenja duša“, ali u i u br. 17 podsjeća kako je glavni cilj katoličkih novina, časopisa, filmskih pothvata, radijskih i televizijskih postaja „širiti i braniti istinu i skrbiti se za kršćansko usmjeravanje ljudskog društva“.

U tom je kontekstu preč. Hačko pohvalio članove Društva, da rade na toj promociji i usmjeravanju.

Gledamo li ta dva koncilska dokumenta zajedno, otkrivamo gdje se krije „tajni“ vez između liturgije i medija, a on se očituje samo u jednoj jedinoj riječi: ‘prijenos’. No, Hačko je upozorio kako to nije bilo kakav prijenos, već prijenos poruke spasenja. „Taj vez se otkriva u križnom vezu: dok se tijekom liturgije na zemlji povezujemo s nebom, s nebeskom Crkvom, mediji nam omogućavaju da se što lakše povežemo sa što više ljudi na zemlji, sa zemaljskom Crkvom. Na taj način ispunjava se i prenosi se jedina Gospodinova želja izražena u Svetom pismu: da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“, rekao je na kraju predavanja preč. Hačko.

U vrlo živoj raspravi, koja se razvila nakon predavanja, dotaknuta su pitanja prijenosa liturgijskih slavlja tijekom pandemije. Preč. Hačko je istaknuo kako su u prijenosima misa putem Facebooka i Youtube kanala svećenici imali dobru namjeru doći što bliže ljudima, no sad je problem što su se kroz to vrijeme ljudi navikli na prijenose, pa se često čuje da i oni koji mogu otići na misu i dalje prate prijenose misa.

Referirajući se na riječ koja povezuje dva koncilska dokumenta, „prijenos“, u raspravi je ukazano na važnost jasnoće prijenosa poruke. Dotaknulo se i pitanje pripreme svećeničkih kandidata u vidu obrazovanja za medije i medijski nastup, kao i za umjetnost i glazbenu kulturu. Podsjetilo se na preporuku Zagrebačke sinode, da katolička učilišta uvedu odgoj za medije. Istaknuta je i važnost katoličkih novinara kao onih koji propitkuju i traže odgovore na aktualna zbivanja u Crkvi.

Tekst i foto: Marija Belošević