Anja Raguž
Sve ubrzanija, raznovrsnija i upitna kvaliteta dostupnih informacija u okrilju medijske platforme, s jedne strane i velika količina objavljenih dezinformacija te način, stil i uvjeti kojima se žele potaknuti promjene i/ili aktivnosti disperzirane (medijske) publike s druge strane, dovode do pitanja: urušavaju li se tradicionalni sustavi vrijednosti i važnosti medijskog sadržaja i je li u takvim izmijenjenim okolnostima došlo do uzdrmavanja osjetljive ravnoteže između javne odgovornosti i privatnih profita te interesa javnih prenositelja sadržaja?
U suvremenim se uvjetima, u kojima dominira digitalna tehnologija i posljedično digitalni prijenos sadržaja, neprestano stvaraju i distribuiraju velike količine različitih oblika medijskih sadržaja, uz niže troškove, a primijećena simbioza medija i tehnologije, među ostalim, utjecala je ne samo na bržu proizvodnju i autorstvo informacija, već napose na kvantitetu i kvalitetu objavljenoga i (površno) oslanjanje na profesionalne odrednice struke, od strane stvaratelja i „distributera“ sadržaja. Tehnološkim se dostignućima, tako multipliciralo i oblikovalo multimedijsko okruženje u kojem tradicionalne granice između medija i informatičkih te računalnih obilježja jesu neznatne, a produkt su konvergirani medijski sadržaji, koje kreiraju zainteresirani, a ne isključivo kompetentni. Digitalne redakcije, pružaju nešto lakši rad medijskim djelatnicima (što ujedno znači i manju potrebu za medijski obrazovanim stručnjacima) jer je omogućeno da im efikasnost, produktivnost i kreativnost budu izraženije, a preciznost intenzivnija, osobito, u pretraživanju novoga materijala. No, velika količina dostupnog sadržaja, ujedno ne predmnijeva i veliku količinu točnih, istinitih, kvalitetnih i/ili relevantnih objava. Svjedočimo, kako je brzo recikliranje postalo sinonim za današnje novinarstvo u kojem medijski djelatnici rade pod pritiskom kratkih rokova jer sadržaj oblikuju istovremeno za nekoliko medijskih platformi. Na taj se način stvorila i pogodna platforma za transfer dezinformacija, čija su obilježja lažna veza, lažni kontekst, izmijenjen i/ili izmišljen sadržaj.Naime, s jedne strane uglavnom je riječ o gotovo istovjetnoj ponudi među različitim medijima, koja se po principu „copy-paste“ udvostručuje i/ili multiplicira osobito na internetskoj platformi na kojoj se osobito očituje rapidna popularizacija koja rezultira tabloidizacijom i senzacionalizmom (procesi koji traju, a oblikovani su degradiranjem relevantnih vijesti i davanjem prednosti dezinformacijama). S druge strane, sadržaj je puno kraći, a istraživački, odnosno, analitički pristup, kao da je izumro u ritualnom procesu i raljama „kloniranja vijesti“. Digitalna tehnologija utjecala je jednako tako na proces selekcije i odabira sadržaja te na prilagodbu korisnicima, čija je moć danas gotovo istovjetna tradicionalnoj medijskoj publici. Odabiru se sigurne vijesti (temeljene na činjenicama i sigurnim idejama) te lažne informacije koje se prezentiraju kao činjenice koje se brže mogu objaviti, favoriziraju se službeni izvori i pribjegava se balansu sadržaja. Nadalje, publici se nameće ono u što se želi da vjeruju, potencirajući često i moralnu paniku, a pritom uvažavajući komercijalni imperativ. Štoviše, mogućnost da korisnici, ne samo odabiru već i (istovremeno) kreiraju medijski sadržaj, kao posljedicu ima individualiziran i specifičan krajnji medijski proizvod. U takvim uvjetima, dezinformacije, misinformacije i
malinformacije stvorene su i distribuirane s namjerom obmanjivanja javnost u korist onoga tko ih plasira. Pozornost medijskih recipijenata brže i lakše zaokupi kontroverzan, senzacionalistički sadržaj s primjesama iznenađenja, čime se naglašavaju određena postojeća uvjerenja ili predrasude, potiču se emocije i vizualno je upečatljiv – a sve to dezinformacije uglavnom jesu. Često izgledaju atraktivnije od vjerodostojnih sadržaja i zbog toga ih korisnici lakše zamijete i brže dijele. Pored toga, poslovni model internetskih platformi temelji se na što većem angažmanu korisnika i zadržavanju njihove pozornosti koja se zatim usmjerava ka oglašivačima. Takav poslovni model daje prednost sadržajima koji ostvaruju veći angažman i potencijal viralnosti, a upravo laži imaju potencijal širenja „dalje, brže, dublje i šire” od istine i to ponajčešće u uvjetima političkih događaja te u izvanrednim okolnostima.
Tehnološka je konvergencija ujedno promijenila i preoblikovala dotadašnje mogućnosti selekcije, slanja, primanja i napose odabira sadržaja. Predmnijeva se kako su učinci digitalne tehnologije i usporedni proces konvergencije, eksplicitno utjecali i na kreiranje imidža suvremene medijske publike, u čijem se identitetu lako mogu prepoznati elementi interaktivnosti, sposobnosti, obrazovanja i samosvijesti, ali i manje predvidljivosti pri odabiru medijskih sadržaja te lakše podilaženje dezinformacijama. S time u vezi, migracijsko ponašanje publika, određeno je njihovom spremnosti za odlaskom bilo gdje u potrazi za željenim informacijama i zabavom. U digitalnom je dobu pojam javnosti zamijenjen mnoštvom publika s posebnim pojedinačnim interesima/zahtjevima i onima u odnosu na apliciranje u odnosu na medijski sadržaj (posrednici u kreiranju sadržaju, konstitutivni za određene medijske uratke te oni koji neposredno generiraju sadržaje). Nadalje, član publike tako više nije dio mase, već je pojedinac ili dio mreže, koju na osobniji način sam odabire. Temeljem toga, pojam publika nadopunjen je pojmom korisnik, ali s drugačijom konotacijom i perspektivom korištenja tehnologija i sadržaja. Medijski primatelji više nisu pasivni članovi jednosmjerne mase, već aktivni pojedinci koji se kreću u jedinstvenim smjerovima. Uvjetni utjecaj u odnosu medij – publika zamijenio je uloge te se publika u većoj mjeri ističe u gotovo istovjetnoj mogućnosti pri kreiranju i selekciji sadržaja te kroz jasnije direktne povratne informacije. Korisnicima se nudi mogućnost da uz primanje raznolikoga sadržaja, sami kreiraju i/ili sudjeluju u oblikovanju multimedijskih formi i informacija te da komuniciraju s disperziranim pripadnicima virtualnih zajednica na više komunikacijskih razina istovremeno. Jednako tako, oni postaju (istovremeno) i proizvođači, ali i primatelji diskursa i izvan interpretacijske razine (svojstvene publici).
Konvergencija medija i inih sadržaja očituje se i oslabljenoj moći te jačanju moći publike i dezinformacija kojima su izloženi. Digitalni su učinci postavljeni na pijedestal socijalnih promjena, koje su publiku izmijenile do evolucijskih razmjera, a pristupi shvaćanju iste, polaze od njihove izrazite autonomije. U skladu s autonomijom, fluidnoj se publici „dodjeljuju“ i svojstva kontrolora sadržaja i aktivnosti pojedinih korisnika. Gledano u cjelini, medijska demokratizacija, posljedično je fragmentirala javnu sferu u kojoj suvremeni mediji imaju umanjenu socijalno integrativnu ulogu. Nadalje, suvremeno novinarstvo u svojem izmijenjenom obliku, smanjuje očekivanja i sve veće zahtjeve publike, koja u želji za sadržajem od vlastitih specifičnih interesa, vrlo lako postaje korisnik i kreator istoga, a novinari, pak, istinitost, objektivnost i relevantnost – temeljne postulate svoje profesije, prikazuju i shvaćaju kao tradicionalne ideale izgubljene u bespuću digitalne ere. U skladu s time, nova javna komunikacija uvjetovana je mnogim dostupnim alatima sudjelovanja u javnom diskursu, koji joj daju obrise egalitarnog procesa u kojem svi mogu komunicirati sa svima.
Medijska je publika istovremeno izložena obilju dezinformacija te uslijed slabe (samo) regulacije medija i nezaštićena od istog, ali je upitna kvaliteta iole dostupnog medijskog sadržaja osigurana i radi brojnih samoprozvanih (ne) medijskih profesionalaca i stručnjaka, ujedno potpunih stranaca, koji iskorištavaju laku dostupnost i otvorenost interneta i zatrpavaju komunikacijsku platformu lošim, odnosno, nekvalitetnim sadržajem i dezinformacijama koje zagađuju informacijski prostor, narušavaju javnu komunikaciju i demokratske procese u društvu. Usporedno, digitalna tehnologija i akceleracija ne utječu samo na oslabljenje kontrole komunikacija na regulativnoj razini, već i na društvene, kulturološke i demokratske čimbenike.
Kompleksne promjene već ostavljaju važne, trajne, čak i revolucionarne posljedice i utiske na publiku jer medijski sadržaj postaje produkt komercijalnih utjecaja te pritisaka i moćnih tehnoloških učinaka, a novinari više nisu u mogućnosti biti jedini i privilegirani proizvođači javnih informacija. I dalje prisutna moć nakladničkih i medijskih kuća vodi ka trendu deregulacije i neizvjesnosti efikasne regulacije medija, a publici se pruža preuzimanje aktivnije uloge u pronalaženju, analizi i distribuciji sadržaja. Uspon, medijskih korisnika stoga nije samo produkt tehnoloških mogućnosti, već i možebitno kolateralna žrtva učvršćene pozicije neoliberalnog kapitalizma i od strane digitalnog globalizma. Istovremeno, participacija publike svakako je utjecala na demokratski proces radi javnog i bržeg elektronskog dosega dezinformacija. Nova tehnološka rješenja također, predmnijevaju i izmijenjene medijske formate, koji s jedne strane poboljšavaju sliku medijskog pluralizma i raznolikosti sadržaja, ali s druge strane direktno narušavaju kvalitetu objavljenoga jer je sadržaj u većoj mjeri istovjetan, „kloniran“ i trivijalan. Slijedom toga, narušavanje i zaobilaženje etičkih normi u izvještavanju, koja nastaju manipulacijom medija, iako nisu nova, digitalizacijom postaju mnogo lakša, ali i teža za otkriti. S tim u vezi, izazovi digitalnih redakcija bi među ostalim, svakako trebali biti usmjereni na osiguravanje i ostvarivanje balansa etičkih normi između privatnosti i profitabilnosti.
No, je li interes za vijesti i medije zaista pao ili se radi o fragmentaciji čitatelja i publike? Iako određeni teoretičari su mišljenja kako online novinarstvu treba dati priliku i vremena da dozrije do pravilnih standarda postavlja se pitanje, je li zaista interes publike za trivijalnim sadržajem nadjačao potrebu za kvalitetnim i analitičkim uradcima? Tko je odgovorniji u tom smislu: publika ili medijski djelatnici? Na koji se način vrši i što je regulacija te kakvi su interesi javnosti u svemu tome, pitanja su na koja brojna interdisciplinarna istraživanja što prije moraju ponuditi jednoznačne premise.
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
