Anja Raguž
Polazeći od teze kako infodemiju čini velika količina nedostatnih, neprovjerenih i netočnih informacija o virusu korona koja je većinom dominirala nad vjerodostojnim i točnim sadržajem objavljenim u svjetovnim medijima za vrijeme globalne pandemije virusa, a istovremeno imajući u vidu kako su naslovi priloga – udice za čitatelje – i u mnogo slučajeva (u kojima je razina povjerenja u medije niska), jedine informacije koju čitatelji/gledatelji dobivaju o temi, postavljaju se pitanja: jesu li naslovi informativno, senzacionalistički ili kritički privlačili pažnju čitatelja, odnosno, je li infodemija u medijskom izvještavanju na primjeru naslova, činjenična ili simbolički (pret)postavljena?
Pandemija virusa i usporedno informacijska pandemija utjecale su na mnoge sfere društvenoga i političkoga djelovanja, a intenzivna i ponešto drugačija (u odnosu na do tad uobičajenu) javna komunikacija djelomično i na stil medijskoga izvještavanja te pružanje specifičnog tretmana odabranim akterima te način oblikovanja i prezentacije sadržaja u svjetovnim medijima. Društvene promjene i globalna previranja, s jedne strane, imaju znatne uloge u percepciji publike spram medija i medijskim navikama, razlozima odabira i/ili zaobilaženja vijesti kod dijela medijskih korisnika te svakako u konačnom zadovoljstvu gotovim medijskim uradcima. S druge strane, bez obzira na opredjeljenje, osjetna je prisutnost u detektiranju važnosti uloge publike kod kreiranja i plasmana uređivačkih politika samih nakladnika. Rezultati istraživanja o povjerenju u medije, koje je proveo tim sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti u 2020. godini pokazali su kako čak više od četvrtine ispitanika (26, 9 %) ne vjeruje službenim informacijama o bolesti COVID-19, koje su medijski posredno plasirane od mjerodavnih institucija, što je kvantitativno gotovo istovjetno niskoj razini povjerenja u rad medijskih djelatnika, uz naglasak na važnost njihova oslanjanja na etičke kodekse i moralne postulate u izvještavanju, koje 72, 5 % ispitanika prepoznaje neophodnim u javnom djelovanju (Vozab, 2014).
S time u vezi, izvještavanje o kriznoj situaciji implicitno može ukazati i na krizu samih medija, odnosno, razinu prisutnosti novinarske etike. Dokument Etika u obavijesnim sredstvima pretpostavlja kako suvremeni uvjeti pred medijske djelatnike stavljaju težak zadatak prilagoditi se tržišnim i vlasničkim odnosima jer većina pojedinaca ipak profesionalno i savjesno želi djelovati u službi ljudske obitelji, ali svjesno prepoznaju i ideološke pritiske, koji smanjuju razinu etičke dimenzije u medijima i ukazuju na pad profesionalnog digniteta (Papinsko vijeće za društvena obavijesna sredstva, 2000), što je svakako u proturječju s promicanjem dijaloga, kao jedne od tri temeljne zadaće Crkve u odnosu na medije, sukladno poimanju Pape Ivana Pavla II.
S obzirom kako se početkom novoga milenija, domaća čitateljska publika dnevnoga tiska smanjila u prosjeku za 14 %, istovremeno je (po)rasla brojčana zastupljenost informiranja putem internetskih portala i društvenih mreža, što je osobito primjetno i u ograničenoj pa posljedično i smanjenoj distribuciji tiskovina za vrijeme pandemije, uslijed čega su se čitalačke navike korisnika ojačale u virtualnom prostoru, a digitalni sadržaji i virtualne ekstenzije tiskovina te društveni mediji poslužili su kao platforma za brzo i nekontrolirano širenje lažnih informacija i netočnih vijesti i kao takve su „nosilac sveopćeg informiranja građana“ i vrlo važan faktor u formiranju javnog mnijenja. No, iako takvi nalazi prate zapadne trendove, valja naglasiti kako je u Hrvatskoj i dalje prisutna izrazita dominacija televizije – jakoga medija – kako ju je onomad okarakterizirao fra Mirko Juraj Mataušić i zato se s osobitim obzirom treba pristupiti najavama i naslovima – „samostalnoj“ vrsti teksta (usp., žanr malih tekstova) i ključnim mjestom medijskih priloga. U tom smislu, medijska je odgovornost svojevrsni pandan odgovornosti novinskih naslova, koja je izrazito snažna jer joj/im cilj nije isključivo „spontano“ privlačenje pozornosti čitatelja/gledatelja, već ih sažeto, inteligentno i zanimljivo upozoriti na bit informacija koje najavljuju, usmjeriti na eksplicitnu selekciju sadržaja, konkretno, poruke koje komuniciraju trebaju učiniti uvjerljivim i lako pamtljivim. Nadalje, naslovi su ujedno i odlučujući čimbenici u izboru i prikladnosti izvještavanja o određenim događajima, situacijama ili ljudima, a posljedično ukazuju i na „propagandnu pristranost“ određene teme, aktera ili smjera. U kontekstu izvještavanja o pandemiji virusa korona, primjetno je kako je većina najava sadržavala stanovite odlike clickbait sadržaja te je od 1125 medijskih napisa (objavljenih u najčitanijim nacionalnim dnevnim novinama) negativan ton primijećen u čak 111 naslova, njih 76 su objavljeni s pozitivnim predznakom, dok je ostatak sadržaja neutralan u izričaju.
Nepravilno dimenzioniranje medijskog sadržaja, kao odlika senzacionalizma u suvremenim uvjetima obilježilo je i izvještavanje o virusu. Senzacionalizam je kroz nepovezanost naslova i teksta prisutan u čak 31 % slučajeva, a čini ih postojanje dviju vrijednosti: poruke koja se nalazi u samom sadržaju i one koje se podastiru kako bi izazvale pažnju čitatelja s tendencijom „napuhavanja događaja“. S time u vezi, razvidno je kako je infodemija i na primjeru naslova prisutna jer su medijski djelatnici pažnju čitatelja nastojali privući koristeći hiperbole, sleng, trivijalizacije i/ili neobične primjere uokvirivanja tema stvaranjem distinkcije među pojmovima, koji su eksplicitno predstavljali virus misterioznim, smrtonosnim i ubojitim, ignorirajući preporuke strukovnih udruženja o tome da se „emotivnom obojenošću“ i ideološki te vrijednosno obojanim sadržajima može stvoriti strah i tjeskoba među publikom. Pritom, su novinari često koristili trope, poput usporedbe, metonimije, parabole kako bi čitateljevu pažnju zadržali i/ili ga zabavili s naglaskom na ironiju.
Ilustracija toga su i tekstovi objavljeni na portalu jutarnji.hr u jeku pandemije, 31. ožujka 2020. „Koronavirus se ukazao u Međugorju“ i 5. studenoga 2021. „Britanci tvrde da se žene u koroni ne depiliraju, naši saloni prebukirani: A muški dolaze zbog…” i tekst s istog portala od 8. lipnja 2022. „Stručnjaci objasnili zašto neki ljudi nikada nisu ‘pokupili‘ koronu: ‘Nekoliko je razloga…‘.
Virtualna ekstenzija konkurentskih svjetovnih medija, večernji.hr sličnim trivijalnim pristupom uokviruje temu pa primjerice naglašava, 29. travnja 2021. povezanost postojanja virusa s uspjehom žena za razliku od muškaraca „Žene su zbog pandemije virusa korona ostale bez 800 milijardi dolara” u kojoj su naslov i tekst u kontradiktornosti jer tekst govori o tretiranju i vrsti poslova, a ne i o razlogu smanjenja prihoda. Nadalje, trivijalnim pristupom poput, „50-godišnjakinja: ‘Veselim se korona cjepivu zbog seksa s oženjenim tipovima…’” razvidno je kako su svjetovni mediji iskoristili situaciju sa širenjem virusa da bi naglasili i ranije postavljenu sliku žene kao subjekta pogodnog za lake teme. Medijski pokušaji i uspjesi reprezentiranja žena u odnosu na muškarce ukazuju na očitu diferencijaciju, a žene (p)ostaju svojevrsna platforma, medij per se, za iskazivanje emocija i oblikovanje lakših sadržaja, odnosno, dovoljno jakih aktera da iznesu uloge žrtava koje im se dodjeljuju. Nadalje, takav način medijskog ophođenja, možebitno je oblikovao negativan i djelomično površan stav prema virusu i bolesti COVID-19, relativizirajući trivijalan sadržaj nauštrb informativnog i edukativnog sadržaja te se oslanjajući na medijske apele, emocije i svojevrsne manipulativne tehnike s ciljem da izazovu emotivnu reakciju kod publike.
Vjerski su mediji u svojih više od 65 % objava, prostor namijenjen predmetnoj temi, oblikovali neutralno s obzirom na odabirani i oblikovani vrijedni i važni sadržaj. Samim time, u virtualnim prostorima vjerskih glasila nije zabilježen senzacionalistički pristup u sadržaju i najavama.
Usporedno, nisu marginalizirali važnost teme za hrvatsko društvo, već su kroz širok spektar različitih pristupa omogućili i javnu prezentaciju te posredno i popularizaciju određenih znanstvenih disciplina, čije su se aktivnosti i prinosi pokazali bitnim u konkretnom razdoblju. Većina je naslova čija tema je isključivo osvrt na virus i njegov priljev informativnoga tipa. Naslovi su se odnosili na: psihičke posljedice bolesti („Izvještaj talijanskog Caritasa – žene i COVID“, 10. ožujka 2022.), posljedice mjera za suzbijanje pandemije na psihofizičko stanje djece („U Zadru održana tribina „COVID mjere – posljedice, dileme i njihov utjecaj na psihofizički razvoj djece“ IKA, 20. veljače 2022.), teme oprosta („Papa: Žene su protagonistice Crkve u izlasku“, 8. listopada 2020.), obiteljske katehetske susrete i evengelizaciju („Dr. Skoko: Moć komunikacije u obitelji i na radnom mjestu“, IKA, 30. studenoga 2022.), komunikaciju u obiteljima bez i onima s djecom („Jačanje majki i djece kroz projekt ‘Mala škola odvažnosti’“, IKA, 31. prosinca 2020.), obiteljsko nasilje i porast inog tijekom pandemije („UZ ŠIRENJE KORONAVIRUSA Pandemije donose enormne poremećaje“, Glas Koncila, 7. travnja 2020), kulturu („Objavljen natječaj za dodjelu ‘Nagrade Vicko Andrić’“, IKA, 28. srpnja 2020.), na empatiju i komunikaciji („Papa: Pandemija je prilika za poboljšanje solidarnosti“, IKA, 29. siječnja 2022.), odnos vjere i kulture („Održan simpozij Teologije u Rijeci“, IKA, 13. ožujka 2020.)te na aspekte učenja kod djece i mladih („Predavanje prof. dr. Gordane Buljan Flander: Mentalno zdravlje s posebnim osvrtom na mlade u okolnostima pandemije koronavirusa“, 22. listopada 2020.)
Osim informiranja, funkcija naslova je i sugerirati obrasce mišljenja jer ne moraju uvijek donositi samo informaciju, već mogu funkcionirati kao kritika. Konačno, značajna su odstupanja pri načinu medijskog izvještavanja i odabiru naslova između svjetovnih te medija u vlasništvu Katoličke crkve jer je problematika pandemije i svih popratnih događanja u katoličkim medijima bila povezana sa teologijom kao naukom, dok su svjetovni mediji temi pristupali paušalno, senzacionalistički bez značajnog informativnog „materijala“ i čini se vjerno reflektirali javno mnijenje koje u većoj mjeri ne vjeruje informacijama o bolesti koje su prenosili svjetovni mediji. Prisutno nepravilno dimenzioniranje medijskog sadržaja itekako stavlja upitnik nad kvalitetu medijskog proizvoda te izlazi iz okvira poštenog novinarskog ophođenja, što je prijeporno Kodeksu časti hrvatskih novinara i smjernicama za nepristranim, uravnoteženim, objektivnim i točnim kreiranjem sadržajne i vizualne prezentacije. Infodemija na primjeru naslova činjenično je utaborena i sigurna u svoju poziciju.
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
