Novi izazovi i prilike pred Crkvom s obzirom na nastavu vjeronauka u Hrvatskom obrazovnom sustavu
Vjerojatno najspasonosniji odgovor na pitanje kako stati na kraj dezinformacijama i malinformacijama u medijskom prostoru, pa tako i po pitanju vjerskih tema, jest u medijskoj pismenosti samog primatelja informacija, prije nego li u različitim sustavima za provjeru činjenica. Ne mislim da je tako zato što bi takvi sustavi bili neefikasni – naprotiv, mogu se učiniti jako efikasnima u prepoznavanju i označavanju dezinformacija – nego zato što ne vidim kako bi mogli riješiti problem koji je nastao upravo u prostoru brzih i lakih informacija čija je istinitost i neistinitost nevažna, ili manje važna od osobnih emocija i uvjerenja, sve dok je mozak čitatelja-gledatelja opijen plavim svjetlom ekrana koje mu sve više diktira raspoloženje. Neki autori idu čak toliko daleko da govore i o post-truth, post-factual eri, a liječnici sve više govore o ovisnosti o društvenim mrežama. Najviše što sustavi za provjeru činjenica mogu u takvom prostoru učiniti jest da istina prevlada, ali ne i da oslobodi.
Rijetki se danas ne slažu s potrebom da se upravo medijska pismenost kao najefikasniji alat u borbi protiv dezinformacija uvede u obrazovni sustav. Za očekivati je da će aktualni projekti i rasprave o medijskoj pismenosti, dubinska skeniranja i intervjui sa sudionicima na više razina u obrazovnom sustavu i prakse drugih zemalja biti osnova i za uvođenje programa medijske pismenosti i u Hrvatski obrazovni sustav u kojem sudjeluje i Katolička crkva kroz nastavu vjeronauka u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju. To Crkvi otvara prostor za sudjelovanje u razvoju programa medijske pismenosti, sudjelovanje u kreiranju načinu na koji će se oni provoditi u obrazovnom sustavu kojemu Crkva treba dati svoj poseban doprinos, svakako, ne bi smjela izostati i propustiti priliku tamo gdje ima što pružiti. Prisutnost u obrazovnom sustavu, prvenstveno kroz nastavu vjeronauka ali i šire, valja iskoristiti i za medijsko opismenjavanje mladih u smislu medijske pismenosti u vjerskim temama. Ovo naravno stavlja nove izazove pred Crkvu i vjeroučitelje. U prvi plan stavlja njihove digitalne kompetencije, obrazovanje i pedagoške vještine za poduku medijske pismenosti.
Tezu da je medijska pismenost ključ za povećanje otpornosti mladih pri korištenju medija potkrepljuju i etnografska istraživanja. Rezultate jednog takvog istraživanja opisao je Julian McDougall u članku “Medijska pismenost protiv lažnih vijesti: kritičko razmišljanje, otpornost i participacija građana.” (Medijske studije, vol. 10, br. 19, 2019.). Istraživanje je okupilo istraživače iz SAD-a i UK-a i veliki broj ključnih dionika, novinara, nastavnika, učenika, knjižničara i informacijskih stručnjaka, a uključivalo je intervjue s dionicima iz različitih područja, radionice te opsežan pregled literature, politike, pedagoške prakse i postojećih obrazovnih resursa. “Nalazi ove etnografije potvrđuju da kritička medijska pismenost, ako je prihvaćena kao obavezan predmet u školama i podučava se kao dinamična pismenost, može bolje pripremiti mlade građane da budu otporni na ‘informacijske poremećaje’ (Wardle i Derakhshan, 2017.) nego djelovanja koja nastaju kao reakcija na medijski poticaj (kao što su provjera činjenica i verifikacijski alati) te mali projekti koji se primarno fokusiraju na kompetencije.” (McDougall, 2019., str. 45.)
Na temelju istraživanja McDougall članak zaključuje s tri preporuke koje možemo sažeti u:
- Umjesto stvaranja okvira kompetencija za medijsku pismenost, kao da je riječ o neutralnom skupu vještina za građane, medijsko obrazovanje treba učenicima omogućiti primjenu kritičkog naslijeđa medijskih i kulturoloških studija te obrazovanje za pismenosti u suvremenim medijskim ekosustavima;
- Medijsko obrazovanje mora usvojiti dinamičan pristup medijskoj pismenosti i povećati iskustvene i refleksivne aspekte medijske prakse u kurikulumu.
- U kurikulum obrazovanja za medije moramo dodati kritičko istraživanje društvenih medija, algoritama i velikih podataka, popraćeno primijenjenim i praktičnim učenjem o njihovoj upotrebi za društvenu pravdu kako bi se usprotivili daljnjoj komercijalnoj i političkoj zlouporabi medija. (McDougall, 2019., str. 43.)
Digitalno novo doba u kojem se mladi danas rađaju i žive nije u naše vrijeme obuhvatilo najširi krug osoba, pa tako i osoba unutar Katoličke crkve s obzirom na njihove digitalne kompetencije (vidi istraživanja: Jelečanin 2017., Palac 2014.), što ne treba umanjivati potrebu da se odgovori na izazove vremena. Crkva jest spremno prigrlila izazove i potencijale digitalnog doba, kao i onomad tiskarskog stroja koji se brzo stavio u funkciju evangelizacije. Kada govorimo o medijskoj pismenosti Crkva je prva zapazila i reagirala na opasnosti novih medija (najprije filma i televizije) s obzirom na njihov narativ koji valja znati čitati. Isusovac John Culkin (1928. -1993.) začetnik je medijske pismenosti u Sjedinjenim Američkim Državama 60-ih godina prošlog stoljeća uz sestru Elizabeth Thoman (1943.-2016.) posebno značajnu za razvoj “faith-based media literacy”. S obzirom na okretanje Katoličke crkve dijalogu s medijima veliki iskorak daje Drugi vatikanski koncil i dekret Inter Mirifica koji prvi prepoznaje i dobro i loše u korištenju medija, govori o dužnostima sudionika u komunikacijskom procesu, o dužnostima članova Crkve kao i javne vlasti na području medija. Inter Mirifica naglašava važnost obrazovanja komunikatora, ali i primatelja informacije, prepoznaje i potrebu organiziranja Crkve na medijskome području. Nakon Koncila, oslanjajući se na dekret Inter Mirifica, objavljena je 1971. pastoralna instrukcija Communio et progressio koja daje teološku puninu katoličkom govoru o medijima koja je nedostajala u dekretu Inter Mirifica, ali i konkretne obrazovne upute katoličkim školama kako bi se usvojila načela korištenja sredstava društvenog priopćavanja. Valja podsjetiti kako Crkva u izradi ove instrukcije nije propustila uključiti različite medijske stručnjake i obuhvatiti široko područje problema u svijetu medija, te da je nastojala dati adekvatna rješenja koja i danas mogu biti dobar temelj za izgradnju dijaloga Crkve i medija.
Pojavom različitih društvenih mreža medijski izazovi od Drugog vatikanskog koncila su strahovito porasli i izmijenili se, ne samo u svojoj sveprisutnosti nego i u biti odnosa kreator-korisnik informacija. Komunikacija je sada dvosmjerna i više nije hijerarhijska. Stoga se Crkva danas, i uvijek iznova, treba odvažiti na putovanje “digitalnim kontinentom”, kako je papa Benedikt XVI. nazvao internetski prostor. U komunikacijskom smislu takvi mediji mogu doprinijeti i unutarcrkvenom povezivanju na više razina te svakako biti mjesto susreta s mladim vjernicima, što je najveća prednost evangelizacije na “digitalnom kontinentu”. Internet i društvene mreže novo su i najjače sredstvo današnje evangelizacije te im je potrebno posvetiti posebnu pozornost. Drugi vatikanski koncil otvara vrata za put Crkve u medijskom svijetu. Neki njeni pastiri danas hrabro i bez straha navješćuju u tom svijetu, drugi, oni koje je zaobišla digitalna revolucija, iz nepovjerenja ili nedostatka znanja zatvaraju svoja vrata pred medijima, odnosno pred javnošću, ali isto tako, često nesvjesno, i pred mladim vjernicima.
Izazov za Crkvu je velik i s obzirom na tenzije između svijeta punog religija i vjerovanja i nemogućnosti (ili izgubljene mogućnosti) kreatora javnog prostora da govore o vjeri. S obzirom da dezinformacije u medijima ne zaobilaze vjerske teme, dapače, “vole” ih, teško je za očekivati da će se netko odazvati u obranu vjerskih istina prije samih vjerskih zajednica.
S druge strane, ako je jedna od najvažnijih zadaća formalnog i neformalnog obrazovanja otkrivanje poveznica u kulturi, što se kroz obrazovni sustav prvenstveno provodi kroz nastavu Hrvatskog jezika, onda i Vjeronauk, koji u kulturu unosi poveznice s kršćanskom tradicijom i vjerom, treba stajati, što se Hrvatske tiče, odmah uz Hrvatski jezik. No, s obzirom na aktualne rasprave i projekte i na kraju samu nakanu države da se u obrazovni sustav uvedu programi medijske pismenosti, čini se da Katolička crkva ne sudjeluje šire nego li što svoje sudjelovanje može vidjeti kroz samu nastavu Vjeronauka. Ako ništa drugo, Crkva bi se mogla okoristiti rješenjima i programima medijske pismenosti koji su nastali izvan nje. Svakako, vjerske zajednice trebale bi biti spremne sudjelovati u “javnoj raspravi” o medijskoj pismenosti kojoj može dati dimenziju milosrdnosti i poniznosti. Kada bi to bio slučaj, možda medijska pismenost za vjerske sadržaje ne bi ostala sa strane, nego bi bila mjesto plodne rasprave i mjesto u kojem se vjerska zajednica gradi i obnavlja.
Pred Crkvu se danas “ne postavlja pitanje hoće li ili ne će biti prisutna u virtualnom svijetu već na koji će način nastanjivati te prostore.” (Valković, Jerko, 2012. Duc in altum! Evangelizacija u „digitalno doba“. Diacovensia, 20 (2), 171-186., str. 182.)
Marinko Nikolić
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
