Doc. dr. sc. Silvana Burilović Crnov
Primjeri neukog izvješćivanja o Crkvi u svjetovnim medijima
Nedavno sam naišla na dva članka katoličke novinarke Smiljane Rendić (1926.-1994.) iz 1991. godine koji govore o dezinformacijama u izvješćivanju o Crkvi u svjetovnim medijima, a aktualni su za promišljanje nama danas.
U tekstu „Neuko izvješćivanje o Crkvi“, koji je objavljen u Glasu Koncila, 14. srpnja 1991. str. 4, Rendić na praktičnim primjerima pokazuje kako je izvješćivanje svjetovnih medija o Crkvi neuko, dok je izvješćivanje Glasa Koncila – danas bismo rekli: službenih crkvenih medija – temeljito. Time oponira svima onima koji govore da Glas Koncila – danas bismo rekli crkveni mediji – ne bi trebao toliko izvješćivati o crkvenim zbivanjima kad su građanske novine, radio i TV puni vijesti o Crkvi.
Rendić se osvrće na tekst Aleksandra Novačića objavljen u Vjesniku pod naslovom „Učenje od tri mrtve duše“, 25. lipnja 1991., str. 2 s nadnaslovom „Kina: država i partija nastoje uspostaviti normalne odnose s crkvom“ i podnaslovom „Možda prvi put u povijesti našli su se oči u oči generalni sekretar kineske partije i mladi budistički svećenik“ te ističe da ga je pisao novinar slabo upućen u religijsku terminologiju i u stanje Katoličke Crkve u Kini. Naglašava da to nije prvi put u posljednjih godinu dana, nakon promjene vlasti u Hrvatskoj „da u najuglednijemu hrvatskom političkom dnevniku, pa i kad je riječ i o zemljama bližim nam od Kine, i čak o našoj vlastitoj – novinari neupućeni u religijsku i posebno crkvenu terminologiju pišu netočnosti koje objektivno znače krivu informaciju.“
Naslov odgovara sadržaju jer se u tekstu govori o desetogodišnjem kineskom pioniru, kineskom vojniku i kineskom partijskom ratniku. Međutim, naslov nema veze s nadnaslovom i podnaslovom, tvrdi Rendić te upozorava da se iz nadnaslova i iz teksta vidi nerazlikovanje budističkog monaštva od svećeništva. „Budizam ima monahe, ali nema svećenika. Svećenik je onaj koji je primio red prezbiterata sakramentom svetog reda, a taj sakramenat valjano daje samo biskup, i to biskup za kojega je povijesno posve sigurno da njegovo biskupstvo stoji u neprekinutom nizu apostolskog nasljedstva, to jest da potječe od dvanaestorice Apostola Kristovih. Drugim riječima, posve sigurne biskupe i dakle valjano zaređene svećenike imaju samo Katolička Crkva, sve pravoslavne i sve pretkalcedonske Crkve.“ Vrlo često suvremeni svjetovni mediji svećenikom nazivaju i pastore i religijske lidere drugih vjerskih zajednica, što nije prikladno niti točno. Osim toga, ovoga smo ljeta mogli pročitati na našim svjetovnim portalima naslov „Umjetna inteligencija u crkvi u Njemačkoj održala svoju prvu misu“. Riječ je naravno ne o misi već o eksperimentalnoj luteranskoj crkvenoj službi koju je generirala umjetna inteligencija.
Rendić upozorava da i sastavljač nadnaslova i pisac teksta pišu „crkva“ malim početnim slovom kad je riječ ne o crkvi, zgradi namijenjenoj bogoslužju, nego o Crkvi, ustrojenoj zajednici vjernika. „To prezirno malo početno slovo ostatak je pravopisnih nameta iz vremena državnog ateizma. Bilo bi valjda vrijeme da se taj ostatak pravopisne mržnje ukloni. A ne da se i dalje zbiva da se piše crkva za Crkvu – dok se, u novije doba, nesklapno uvodi pisanje Crkva, velikim početnim slovom, i za crkvu-zgradu (npr. Crkva sv. Marka, što su posve na svoju ruku uvela dva ortografa ne potrudivši se, ni u tome ni u inome, pitati crkvene stručnjake kako se crkveni termini pišu“, naglasila je Rendić te dodala da Crkva sv. Marka, ovako napisano, značilo bi ne crkvu-zgradu posvećenu sv. Marku, nego – cijelu Crkvu Egipta, sve egipatske kršćane! Jer tu Crkvu utemeljio je, po drevnoj predaji, sv. Marko Evanđelist, kao što se Crkva u južnoj Indiji zove Crkvom sv. Tome po Apostolu koji ju je, po predaji, utemeljio).“
Također, naglašava da je Rimska kurija dvočlani naziv ustanove te se velikim početnim slovom redovito piše prvi član. Osim toga, Katolička Crkva piše se velikim početnim slovom a ne malim slovima čime se vrijeđa čitatelje koji su katolici.
U tekstu objašnjava da nije točno da kardinale imenuje „rimska kurija“ kako piše autor teksta u Vjesniku, već ih imenuje Sveti Otac. Rendić kritizira da o onome što je istaknuto u nadnaslovu nema riječi u tekstu, što je vrlo česta pojava danas u svjetovnim medijima. „U tekstu je riječ o sastanku partijskog generalnog sekretara s nekim mladim budističkim monahom, kojeg pisac pogrešno zove svećenikom. S Crkvom to nema veze. A s biskupima o kojima je u tekstu riječ kineski režim nema potrebe ‘nastojati uspostaviti normalne odnose’, jer su ti biskupi pokorni tome režimu sve otkad je on uspostavljen u Kini, a osobito od 1955. kad su upravo iz pokornosti režimu prekinuli kanonske sveze s rimskom Apostolskom Stolicom.“ Svoje razmišljanje zaključuje tvrdnjom o brojnosti netočnosti u jednome novinskom izvješću. „Na razmišljanje i onim naivnim hrvatskim katolicima (laicima, pa čak i gdjekojem svećeniku) koji su prošlih mjeseci nešto fantazirali o tome da ‘sad više ne treba toliko izvješćivanja u Glasu Koncila o crkvenim zbivanjima, jer su sad društvene novine pune vijesti o Crkvi’…“ Njezina misao aktualna i danas onima koji se pitaju o ulozi katoličkih medija.
U tekstu „Apel i Angelus“ koji je objavila u Glasu Koncila, 6. listopada 1991., str. 2 osvrće se na vijesti Hrvatskoga radija u kojima novinari pogrešno nazivaju Papin apel „kratkim priopćenjem“. U tom vidu Rendić se pita ne bi li se ti izvjestitelji ipak ,mogli malo potruditi naučiti barem najčešće i najobičnije katoličke termine, kad već izvješćuju o zbivanjima u katoličkom svijetu? „Papa osobno nikad ne daje nikakva ‘priopćenja’. Papa u raznim prigodama i o raznim temama drži GOVORE. Ti govori katkada sadrže i neke NAJAVE, npr. najavu saziva neke sinode. Ako neki Papin govor sadrži sustavnu pouku o nekoj vjerskoj istini, onda se takav govor zove KATEHEZA, npr. ovdje gore spomenute Papine kateheze srijedom o katoličkim vjerskim istinama sadržanim u Vjerovanju. Ako pak neki Papin govor sadrži poziv vjernicima na molitvu za neku specifičnu svrhu, i ujedno poticaj političkim ili društvenim odgovornicima neka se mirotvorno zauzmu za rješenje nekog svjetskog ili krajevnog problema, onda se takav govor zove APEL. I nije taj novi Papin apel za mir na ovim nesretnim prostorima bio baš ‘kratak’, kako su opetovano rekli na Hrvatskom radiju, uz to još i neuko zovući apel ‘priopćenjem’ – iskusni novinari vatikanisti znaju i za kraće Papine apele.“
Rendić nadalje upozorava da je slušatelje Hrvatskog radija, koji ne slušaju ili nisu u mogućnosti slušati Vatikanski radio, koji izravno prenosi Papine govore, moglo zbuniti i to što u vijesti Hrvatskog radija nije uopće spomenuto da je Papa taj apel izrekao u OPĆOJ AUDIJENCIJI, na koju svake srijede dolaze Rimljani i hodočasnici sa svih strana svijeta. Naglašava da ono što Papa kaže u općim audijencijama na talijanskom jeziku (jeziku grada Rima u kojemu je Katedra Petra apostola), prenosi Vatikanski radio po svemu svijetu, na tridesetak jezika. Drugo je kad se Papa obraća određenoj hodočasničkoj skupini na njihovom jeziku.
Rendić na primjeru pogrešnog izvješćivana o Papinu govoru, koji je nazvan propovijeđu, govori o razlici između Angelusa i propovijedi. „Propovijed je hrvatski naziv za homiliju, tj. za naučiteljski govor u misi nakon Evanđelja ili u izvanmisnoj liturgiji riječi. Papini govori u nedjelju u podne zovu se stručnim terminom EGZORTE, tj. govori poticanja na pobožnost povezani s raznim temama katoličke duhovnosti; ali talijanski novinari, znani majstori za smišljanje sjajnih dojmljivih naziva, već su prije više godina nazvali Papine nedjeljne podnevne egzorte ANGELUSIMA, primjenjujući i na same te govore naziv molitve Pozdrava Anđelova, Angelus Domini, što je Papa moli s nazočnim vjernicima nakon tih svojih podnevnih egzorta. Tako se uobičajio naziv ANGELUS za te Papine podnevne govore.“ Rendić ne pravi razliku između propovijedi i homilije za razliku od liturgičara koji kažu da homilija uvijek treba biti vezana uz biblijski tekst, dok propovijed može biti tematska (primjerice Svjetski dan misija, svetkovina Svi Sveti i sl.). Ovaj tekst s konkretnim primjerima poučava nas kako se ne bi smjelo ali i kako bi se trebalo izvještavati o Crkvi, kako treba poznavati religijsku terminologiju i stanje u Crkvi, kako je potrebno pisano i argumentirano reagirati demantijem i upozoriti na dotične dezinformacije objavljene u medijima.
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
