Naši članovi, Novosti

Dan hrvatskog tiska

Dan hrvatskoga tiska tematski vezan uz vjerski tisak

U organizaciji Hrvatske državne samouprave i domaćinstvo Hrvatskoga kluba „August Šenoa“, u Pečuhu je u četvrtak, 5. svibnja 2022., održan Dan hrvatskoga tiska koji je ove godine u središtu imao tisak, te medije s vjerskom tematikom.

Na početku skupa pozdravne riječi uputili su veleposlanik Republike Hrvatske u Mađarskoj dr. Mladen Andrlić i predsjednik Hrvatske državne samouprave Ivan Gugan. Danu hrvatskoga tiska nazočio je i glasnogovornik Hrvata u Mađarskom parlamentu Jozo Solga.

Prvo izlaganje „Uloga vjerske literature u nakladništvu Hrvata u Mađarskoj“ održao je dr. Silvestar Balić. On je podsjetio, kako su franjevci prevodili tekstove na hrvatski jezik, ali su ih i stvarali, te tako utjecali na sveopću kulturu. Ukazao je i na činjenicu, kako je 1773. u Pečuhu otvorena Engelova tiskara, te je u njoj tiskana prva hrvatska liturgijska knjiga, a u Budimu je 1831. tiskan prvi cjeloviti prijevod Svetoga pisma na hrvatskom jeziku franjevca Petra Katančića.

Lilla Trubić je nastavljajući se na prethodno predavanje, dala osvrt na „Hrvatski katolički kalendari u Mađarskoj nakon 1945. godine“. Govoreći o svrsi i ciljevima katoličkih kalendara, istaknula je, kako su oni donosili obične savjete vjernicima, nastojali da kršćanstvo prodre u široke slojeve hrvatskog naroda, te su narodu prenosili slavnu povijesnu i pučku tradiciju. Trubić se kratko osvrnula na izdanja kalendara od početka 20. stoljeća do danas.

Milica Klaić-Tarađija predstavila je časopis „Zornica“, koji je od 1990. godine, u izdanju „Zaklade Zornica“, izlazio dvanaest godina. U početku je izlazilo četiri broja godišnje, no uslijed smanjenja financijskih sredstava i smanjivao se i broj izdanja u godini, da bi se naposljetku, poradi nedostatka sredstava, i ugasio. „Zornica nova“ pokrenuta je 2011. godine te izlazi do danas.

Predavanje „Hrvatski glasnik – postojan čuvar vjerskog identiteta Hrvata u Mađarskoj“ održala je urednica Glasnika Branka Pavić Blažetin. Ona je naglasila,  kako Glasnik nije vjerski tjednik, no redovito prati događanja i na vjerskom planu. U tom vidu je predstavila i rezultate analize sadržaja tjednika koje je napravio Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. Od početka izlaženja uvelike su bile zastupljene teme vezane uz školstvo, da bi se tijekom godina postotak tih tema gotovo izjednačio s vjerskim temama.

Timea Šakan-Škrlin je kolažom filmskih isječaka predstavila zastupljenost vjerske tematike u  Hrvatskoj kronici za vrijeme pandemije. Riječ je o snimljenim televizijskim prilozima svetih misa, slavlja, ali i drugih priloga koji su vezani uz vjerski život, koji su na poseban način dali obol životu vjernika u vrijeme pandemije.

Na skupu su na poziv organizatora sudjelovale i dvije predstavnice Hrvatskoga društva katoličkih novinara.

Marija Belošević je u ovoj prigodi održala predavanja s temom „Crkva i mediji“. Ukazala je na crkvene dokumente koji se dotiče teme medija, a potom je predstavila hrvatske katoličke medije u virtualnom svijetu. Gordana Krizman je dala pregled religijskog programa u necrkvenim medijima (HRT, lokalne TV i radijske postaje). Krizman je predstavila i web-stranice hrvatskih svetaca i blaženika.

Dan hrvatskoga tiska  u Mađarskoj, 2. svibnja, slavi se kao spomen na dan kada su Hrvati u Mađarskoj dobili samostalni i zajednički medijski prostor. To je spomen na 2. svibnja 1991. kada je tiskan prvi broj tjednika Hrvata u Mađarskoj „Hrvatski glasnik“, koji prati život Hrvata na prostoru cijele zemlje, od Gradišća do Bačke. Dan se obilježava od 2017. godine te ukazuje na hrvatske medije u Mađarskoj i na njihovu ulogu u očuvanju hrvatskoga jezika i kulture Hrvata u toj zemlji.

Nagrade, Naši članovi

Nagrade: Poziv za predlaganje kandidata

POZIV ZA PREDLAGANJE ZA NAGRADE I PRIZNANJA HRVATSKOGA DRUŠTVA KATOLIČKIH NOVINARA

Hrvatsko društvo katoličkih novinara poziva na sudjelovanje u predlaganju nagrada pojedincima i redakcijama (nakladnicima). Poziv je otvoren  od 2. do 15. svibnja 2022. godine. O dobitnicima nagrada odlučuje Upravni odbor HDKN-a.

Nagrade će biti uručene u povodu 56. Svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija.

Godišnja nagrada

Dodjeljuje se hrvatskim katoličkim novinarima i urednicima u vjerskim i svjetovnim medijima, kao i komunikolozima koji su se svojim djelovanjem i utjecajem posebno istaknuli u 2021.  godini za izuzetna novinarska postignuća, unapređenje profesionalnih standarda, promicanje katoličkog novinarstva u društvu i javnosti te svjedočenje evanđeoskih vrijednosti putem sredstava društvenih komunikacija.

Nagrada za životno djelo

Dodjeljuje se hrvatskim katoličkim novinarima i publicistima koji su značajno utjecali na razvoj katoličkih medija, širenje kršćanskih nazora u društvu, odnosno koji su svojim radom ostavili snažan trag u hrvatskoj ili svjetskoj javnosti, te koji su svojim životnim putom i višegodišnjim  profesionalnim djelovanjem pridonosili promjeni ili nametanju pozitivnih profesionalnih i(li) društvenih trendova.

Priznanje redakcijama i nakladnicima

Dodjeljuje se za posebna dostignuća u katoličkom novinarstvu, te obilježavanje prigodnih obljetnica redakcija ili nakladnika.

Nagrada za najbolju mrežnu stranicu s kršćanskim sadržajem

Dodjeljuje se nagrada za najbolju mrežnu s kršćanskim sadržajem. Osim što mora biti vidljiv doprinos u promociji kršćanskih sadržaja u (isključivo) digitalnom mediju, prijedlog mora zadovoljavati i slijedeće kriterije: integriranost društvenih mreža; komunikacija s korisnicima (kroz mailing liste, pretplate, komentare); grafička urednost i prilagođenost čitanju na pametnim telefonima/tabletima. 

Predlagatelji mogu biti članovi HDKN-a i uredništva katoličkih glasila.

U prijedlogu za dodjelu nagrade mora se obrazložiti razlog predlaganja (do 4000 znakova), te obavezno dostaviti kontakt predloženog pojedinca, uredništva i nakladnika.

Prijedlozi se upućuju do nedjelje, 15. svibnja 2022. godine u 23.59 sati isključivo elektroničkom poštom na adresu katolicki.novinari@gmail.com.

Dokumenti, Novosti

Papina poruka za 56. Svjetski dan medija

Slušati uhom srca

9. veljače 2022.

Draga braćo i sestre!

Prošle smo godine razmišljali o nužnosti »doći i vidjeti« kako bismo otkrili stvarnost i o njoj mogli pripovijedati, polazeći od osobnog iskustva događajâ i od susreta s ljudima. Nastavljajući u tom istom duhu, sada bih skrenuo pozornost na još jedan glagol, a to je »slušati«, koji je ključan za gramatiku komunikacije i uvjet za istinski dijalog.

Doista, došli smo dotle da gubimo sposobnost slušanja sugovornika, kako u uobičajenim svakodnevnim odnosima tako i u raspravama o najvažnijim pitanjima zajedničkoga života u društvu. Istodobno, u komunikacijskom i informatičkom području slušanje doživljava nov važan razvoj, zahvaljujući različitim podcastovima i audiochat ponudama, a to je potvrda da slušanje ostaje temeljno za ljudsku komunikaciju.

Poznatog liječnika, koji je bio naviknut liječiti rane duše, pitali su koja je najveća čovjekova potreba. On je odgovorio: »Bezgranična želja da ga se sasluša.« Ta želja često ostaje skrivena, ali predstavlja izazov za sve one koji su pozvani biti odgojitelji, ili pak imaju ulogu komunikatora: roditelji i nastavnici, pastiri i pastoralni djelatnici, stručnjaci na informacijskom području i oni koji obavljaju neku društvenu ili političku službu.

Slušati »uhom« srca

Iz Biblije učimo da slušanje nema samo značenje neke slušne percepcije, već je bitno povezano s dijaloškim odnosom između Boga i čovječanstva. »Shema’ Israel – Čuj, Izraele!« (Pnz 6,4), uvod u prvu zapovijed Tore, uvijek se iznova ponavlja u Bibliji, tako da će sveti Pavao reći da »vjera dolazi od slušanja« (usp. Rim10,17). Inicijativa, naime, dolazi od Boga koji nam govori i kojemu odgovaramo slušajući; a i to slušanje također dolazi u konačnici od njegove milosti, kao što je slučaj s novorođenčetom koje reagira na pogled i na glas mame i tate. Od pet osjetila, čini se da Bog daje prednost sluhu, možda zato što je manje invazivan, diskretniji od vida te, dakle, čovjeku ostavlja više slobode.

Slušanje odgovara Božjem poniznom stilu. To je djelovanje koje omogućuje Bogu da se objavljuje kao onaj koji, riječju, stvara čovjeka na svoju sliku, a slušajući ga priznaje za svojega sugovornika. Bog voli čovjeka: zato mu upućuje Riječ, zato »priginje uho« da bi ga čuo.

Čovjek je, naprotiv, sklon tome da izbjegava odnos, da okreće leđa i »začepi uši« da ne mora slušati. Odbijanje slušanja na kraju se često pretvara u agresiju prema drugome, kao što je to bio slučaj sa slušateljima đakona Stjepana, koji su se, pokrivši uši rukama, svi zajedno okomili na njega (usp. Dj 7,57).

S jedne je strane, dakle, Bog koji se uvijek objavljuje slobodnim očitovanjem, a s druge strane čovjek koji je pozvan biti s njim »na istoj frekvenciji« i slušati. Gospodin nedvojbeno poziva čovjeka na savez ljubavi kako bi u potpunosti mogao postati ono što mu daje: slika i prilika Božja u sposobnosti da sluša, prihvaća i daje prostor drugima. Slušanje je, u konačnici, dimenzija ljubavi.

Zato Isus poziva učenike da provjeravaju kvalitetu svojega slušanja. »Pazite dakle kako slušate« (Lk 8,18): tim im riječima, nakon što je ispričao prispodobu o sijaču, stavlja do znanja da nije dovoljno slušati, već da valja dobro slušati. Samo oni koji prihvaćaju Riječ »u plemenitu i dobru« srcu i vjerno je čuvaju, donose plod života i spasenja (usp. Lk 8,15).

Samo ako posvećujemo pozornost onomu koga slušamo, što slušamo, kako slušamo, možemo rasti u umijeću komunikacije, čije središte nije neka teorija ili tehnika, nego »sposobnost srca koja omogućuje… blizinu« (apost. pob. Evangelii gaudium, 171).

Svi imamo uši, ali često čak i oni koji imaju savršen sluh ne mogu čuti druge. Postoji, naime, unutarnja gluhoća, koja je gora od tjelesne. Slušanje se ne tiče samo osjetila sluha, nego osobe u cjelini. Pravo sjedište slušanja je srce. Kralj Salomon, iako vrlo mlad, pokazao se mudrim jer je molio Gospodina da mu dà »pronicavo srce« (1 Kr3,9). A sveti Augustin je pozivao da slušamo srcem (corde audire), da primamo riječi ne izvanjskim ušima, nego na duhovan način u srcima: »Nemojte imati srce u ušima, nego uši u srcu« [1]. Franjo Asiški, pak, pozivao je svoju braću da »priklone uho srca svoga« [2].

Stoga prvo slušanje koje treba iznova otkriti kad se traži istinska komunikacija jest slušati sebe samoga, svoje istinske potrebe, one koje su upisane najdublje  u nutrini svake osobe. Jednostavno moramo krenuti od toga da slušamo ono što nas čini jedinstvenima među stvorenjima: naime, od želje da budemo u odnosu s drugima i s Drugim. Nismo stvoreni da živimo kao atomi, nego da živimo zajedno.

Slušanje kao uvjet dobre komunikacije

Postoji način služenja sluhom koje nije pravo slušanje, nego sušta suprotnost. Riječ je o prisluškivanju. Naime, trajno prisutna napast koja je danas, u vremenu društvenih mreža, postala još naglašenijom iskorištavanjem drugih za svoju korist, jest prisluškivanje i špijuniranje. Ono što, naprotiv, komunikaciju čini dobrom i u potpunosti ljudskom, upravo je slušanje onoga koga imamo pred sobom, licem u lice, slušanje drugoga kojemu pristupamo s odanošću, povjerenjem i iskrenom otvorenošću.

Izostanak slušanja kojem, nažalost, tako često svjedočimo u svakodnevnom životu, jasno je vidljiv i u javnom životu gdje često, umjesto da slušaju jedni druge, svi govore, ogovaraju jedan drugoga iza leđa. To je pokazatelj da se, umjesto istine i dobra, traži odobravanje; umjesto da se pozornost pridaje slušanju, ona se pridaje slušateljstvu/gledateljstvu. Dobra komunikacija, naprotiv, ne pokušava impresionirati javnost umješnom doskočicom, koja ima za cilj ismijati sugovornika, nego pridaje pozornost razlozima druge strane i nastoji sagledati stvarnost u svoj složenosti. Žalosno je kada se i u Crkvi stvaraju ideološka svrstavanja; tada slušanje nestaje i ustupa mjesto besplodnim suprotstavljanjima.

Doista, u mnogim razgovorima mi uopće ne komuniciramo, nego jednostavno čekamo da drugi završi govor kako bismo nametnuli svoje stajalište. U tim situacijama, kao što primjećuje filozof Abraham Kaplan [3], dijalog postaje duolog, odnosno dvoglasni monolog. U pravoj komunikaciji, pak, i »ja« i »ti« su »u izlasku«, pružaju se jedno drugomu.

Slušanje je, dakle, prvi bitan čimbenik dijaloga i dobre komunikacije. Čovjek ne komunicira ako nije prije slušao i nema dobroga novinarstva bez sposobnosti slušanja. Kako bi se ponudilo temeljite, uravnotežene i cjelovite informacije, potrebno je dugo vremena slušati. Da bi se izvijestilo o nekom događaju ili u izvješću prikazala stvarnost, bitno je znati slušati i biti spremni promijeniti mišljenje, modificirati svoje polazišne pretpostavke.

Samo ako se napusti monolog, može se doći do one sukladnosti glasova koja je jamstvo prave komunikacije. Čuti više izvora, a ne »stati u prvoj gostionici« – kako nas uče stručnjaci na tom području – jamči pouzdanost i ozbiljnost informacija koje prenosimo. Slušati više glasova, slušati jedni druge, također u Crkvi, među braćom i sestrama, omogućuje nam vježbati se u umijeću razlučivanja, koje se uvijek očituje kao sposobnost orijentiranja u simfoniji glasova.

Ali zašto se uopće truditi oko slušanja? Velik diplomat Svete Stolice, kardinal Agostino Casaroli govorio je o »mučeništvu strpljivosti« koje je prijeko potrebno kako bi mogli slušati i kako bi i nas slušali najzahtjevniji sugovornici, s ciljem da se u uvjetima ograničene slobode postigne što je moguće veće dobro. Ali i u manje teškim situacijama za slušanje potrebna je krepost strpljivosti, kao i sposobnost da dopustimo da nas iznenadi istina, pa makar to bio samo djelić istine, u osobi koju slušamo. Samo čuđenje omogućuje spoznaju. Mislim na beskrajnu radoznalost djeteta, koje na svijet oko sebe gleda širom otvorenih očiju. Slušanje s takvom raspoloživošću duše – oduševljenjem djeteta u svijesti odrasle osobe – uvijek je obogaćenje, jer će uvijek postojati nešto, koliko god malo bilo, što mogu naučiti od druge osobe i koristiti u vlastitom životu.

Sposobnost slušanja društva u ovom vremenu ranjenom dugotrajnom pandemijom, dragocjenija je nego ikad. Toliko nepovjerenje koje se od ranije nakupilo prema »službenim informacijama« izazvalo je također »infodemiju«, u kojoj je svijet informacija sve teže učiniti vjerodostojnim i transparentnim. Potrebno je prignuti uho i pomno osluškivati, ponajprije društvene teškoće koje su se pogoršale usporavanjem ili prestankom mnogih gospodarskih aktivnosti.

Isto tako je stvarnost prisilnih migracija također složen problem i nitko nema gotov recept za njegovo rješavanje. Želim ponoviti da bismo, ako želimo nadići predrasude i omekšati tvrdokornost svojega srca, trebali pokušati poslušati njihove priče; svakom od njih dati ime i lice. Mnogi dobri novinari to već čine. I mnogi drugi bi to htjeli činiti, samo kad bi mogli. Ohrabrimo ih! Poslušajmo te priče! Svatko će poslije biti slobodan podupirati migracijske politike koje će smatrati najprikladnijima za svoju zemlju. Ali, pred očima, u svakom slučaju, nećemo imati brojeve, opasne osvajače, nego lica i priče konkretnih ljudi, poglede, očekivanja, patnje muškaraca i žena koje valja poslušati.

U Crkvi slušati jedni druge

I u Crkvi postoji velika potreba da jedni druge slušamo. To je najdragocjeniji i najplodonosniji dar koji možemo dati jedni drugima. Mi, kršćani, zaboravljamo da nam je službu slušanja povjerio Onaj koji je slušatelj par excellence i da smo pozvani sudjelovati u njegovom djelu. »Trebamo slušati Božjim uhom, ako želimo moći govoriti njegovom Riječju« [4]. Tako nas protestantski teolog Dietrich Bonhoeffer podsjeća da je prva služba koju dugujemo drugima u zajednici ta da ih slušamo. Tko ne zna slušati svojega brata, vrlo brzo neće moći slušati ni Boga [5].

U pastoralnom radu najvažnije djelo je »apostolat uha«. Slušati, prije nego govorimo, kao što apostol Jakov opominje: »Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori« (1,19). Izdvojiti malo vlastitoga vremena da slušamo ljude, prvi je čin ljubavi.

Nedavno smo započeli sinodski proces. Molimo da to bude velika prilika za uzajamno slušanje. Zajedništvo, naime, nije rezultat strategijâ i programâ, nego se gradi na međusobnom slušanju među braćom i sestrama. Kao u zboru, jedinstvo ne zahtijeva jednoličnost, monotoniju, nego mnogostrukost i raznolikost glasova, višeglasje. Svaki glas u zboru istodobno pjeva i osluškuje druge glasove i ugrađuje se u sklad cjeline. Taj sklad je osmislio skladatelj, ali njegovo ostvarenje ovisi o simfoniji svih i svakoga pojedinačnoga glasa.

Sa sviješću da sudjelujemo u zajedništvu koje prethodi nas i uključuje, možemo ponovno otkriti Crkvu koja je simfonijska, u kojoj svatko može pjevati svojim glasom, prihvaćajući kao dar glasove drugih, kako bismo očitovali sklad cjeline koju Duh Sveti sklada.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 24. siječnja 2022., blagdan svetoga Franje Saleškog

Franjo

________________________________

[1] »Nolite habere cor in auribus, sed aures in corde« (Sermo 380, 1: Nuova Biblioteca Agostiniana 34, 568).

[2] Pismo cijelom Redu: Fonti Francescane, 216; Franjevački izvori, str. 144.

[3] Usp. The life of dialogue, u: J. D. Roslansky, Communication. A discussion at the Nobel Conference, North-Holland Publishing Company – Amsterdam 1969., 89-108.

[4] D. Bonhoeffer, La vita comune, Queriniana, Brescia 2017., 76.

[5] Usp. Isto, 75.

(Izvor: https://hbk.hr/slusati-uhom-srca/)

Naši članovi, Vijesti

Noć knjige katoličkih novinara 2022.

Hrvatsko društvo katoličkih novinara i ove se godine uključilo u nacionalnu manifestaciju „Noć knjige“ predstavljajući svoje članove i njihova knjižna djela. Program se održao u ponedjeljak, 25. travnja 2022. u kapucinskom samostanu sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi, a mogao se pratiti i na platformi ZOOM što je i ovoga puta privuklo međunarodnu publiku iz Austrije, Italije, Francuske, Njemačke i Rumunjske.

Pozdravnu riječ uputila je predsjednica HDKN-a dr. sc. Suzane Peran koja je izrazila radost održavanja “Noći knjige”, te posebno zahvalila svima na odazivu, a na osobit način predstavljačima.

U ime domaćina, kapucinskog samostana riječ dobrodošlice uputio je fra Jure Šarčević. Izrazio je nadu, da će i ova manifestacija i bogatstvo izdanja koje će biti predstavljeno biti „malo svjetlo u tmini koja nas okružuje“.

Voditeljica i moderatorica programa, dr. sc. Katica Knezović je istaknula, kako u ovo vrijeme svatko reagira na svoj način, neki pojačanim angažmanom, drugi molitvom, a ljudi od pera to izražavaju na svoj način, što dokazuje i ova manifestacija.

Prvi je svoju knjigu „Stop ‘koronacizmu’ – sloboda narodu!“ s podnaslovom „Anti-korona katekizam i/li demontaža temelja covid-urote“ predstavio Anđelko Kaćunko. Knjigu je objavio nakladnik „Tempus d.o.o.“ iz Zadra 2021. godine. Knjiga intrigantnog naslova, koji je parafraza poznate revolucionarne izreke, ima 408 stranica, a podijeljena je u četiri nejednake cjeline: prvi dio sadrži 15 komentara o korona fenomenu, drugi donosi 12 polemičkih reakcija na neke medijske objave o važnim društvenim ili crkvenim događajima. Treći dio čini veliki intervju Novom listu – nastao nakon objave o Kaćunkovu premještaju iz Kompolja u Gospić, a četvrti dio, gotovo polovica cijele knjige, sadrži mnoštvo sadržajem i opsegom različitih objava na Facebook profilu. Kaćunko je naglasio, kako „ova knjiga nije nikakva literarna fikcija niti nekakvo paranoidno fantaziranje, poglavito kad je riječ o tzv. pLandemiji, nego ozbiljan kritički pristup svim fenomenima koje sam tretirao, čitajući ozbiljnu literaturu (knjige) ter već od jeseni 2019. prateći cijelo vrijeme objave s oba spektra sukobljenih mišljenja i to od uglednih stručnjaka različitih profila“.

Monografiju „Sveti budite“ u povodu pedesete obljetnice kanonizacije sv. Nikole Tavelića i proglašenja crkve Sv. Frane u Šibeniku prvim i glavnim nacionalnim svetištem sv. Nikole Tavelića predstavila je Marija Belošević, suradnica na pripremi monografije i jedna od autorica teksta i fotografija. Izdanje je 2021. godine objavio Samostan sv. Frane, Šibenik, dok je glavni urednik član Društva, fra Ivan Bradarić. Na 297 stranica s mnoštvom fotografija (više od 300!) pratimo tijek višegodišnje priprave za veliku proslavu koja je održana 21. lipnja 2020. kada je euharistijsko slavlje predvodio apostolski nuncij u RH nadbiskup Giorgio Lingua. U monografiji čitamo i tekstove fra Josipa Ivanovića „Godina milosti“, fra Ljudevita Maračića „Sveti Nikola Tavelić – biografski prilaz“, Ivana Armande „Samostan sv. Frane u Šibeniku – povijesni pregled“, fra Augustina Kordića „Crkva sv. Frane u Šibeniku – Svetište sv. Nikole Tavilića“. Sam osvrt na pripravu i proslavu potpisuje fra Bradarić, a Marija Belošević piše o „Kultu prvog kanoniziranog hrvatskog sveca“.

Franjo Topić predstavio je svoju knjigu „Bosna i Hercegovina naša domovina” koju je Hrvatsko kulturno društvo Napredak objavio 2021. godine. Riječ je o bogatom sadržaju: 75 kolumni vezanih za političke, vjerske i društveno-kulturne događaje u Bosni i Hercegovini. K tomu, Topić donosi i razne stavove sugestivne spoznaje o pojedinim događajima, npr. položaj i budućnost Hrvata u BiH, s naglaskom na Sarajevo. Knjiga obiluje biografskim sadržajem vezanim uz vrijeme kada je Topić obavljao dužnost predsjednika „Napretka“. Tako čitamo njegovim susretima s čelnim ljudima iz BiH, Hrvatske, ali i svijeta. Dakako, nezaobilazne su teme vezane uz crkveni život, a zanimljive su njegova razmišljanja o trojici papa. U kolumnama Topić naglasak stavlja na važnost prihvaćanja BiH svojom domovinom od bosanskohercegovačkih Hrvata i svih drugih građana.  

Nikola Kuzmičić predstavio je svoju novu knjigu „Kamen po kamen“ u izdanju udruge Ekosspiritus iz Samobora, 2022. Ova knjiga druga je u nizu od sedam knjiga. Kuzmičić je pojasnio, kako je niz započeo 2020. godine kada se navršilo 35 godina od njegovog prvog objavljenog teksta. U knjizi su sakupljeni tekstovi, meditacije koje su objavljene u Glasniku sv. Antuna Padovanskoga „Veritasu“, a niz će obuhvatiti tekstove-meditacije koje objavljuje i u drugim glasilima. Naglasio je, kako će svaka knjiga biti u drugoj boji dugine boje. Podsjetio je, kako je duga kršćanski simbol saveza Boga i čovjeka, a „jedna od stvari s kojom se ja u svom teološkom promišljanju bavim, je među ostalim kršćansko blago, koje smo dopustili da nam se otme“. Uz to je dodao, da je do sad objavljeno 11 njegovih knjiga, a na njih četiri je samo duga na naslovnici, jednostavno zato „jer sam kršćanin“.

Josip Sanko Rabar predstavio se sa svojim knjigom  „Duševni križ i obraćenje“ koju je Kršćanska sadašnjost objavila 2021. godine. Knjiga sadrži pedeset i osam meditacija  koje je Rabar objavio u mjesečnoj reviji „Kana“.  Autor donosi svoje životno iskustvo neposredne komunikacije s osobnim Bogom, odbacujući iz tog odnosa sve nebitno, otuđujuće i lažno. Usto, ovi tekstovi obogaćuju čitatelja obiljem znanja, proširuju društvene vidike i dopunjuju opću kulturu. U ovoj prigodi, Rabar je pročitao nekoliko redaka iz predgovora knjizi koje potpisuje književnica Ružica Martinović Vlahović, koja ističe, kako svoja teološka i filozofska razmišljanja, Rabar često isprepleće s memoarima, umećući razne primjere iz života. Pojedine meditacije podsjećaju čak na kratke priče, donose jasne i jezgrovite rečenice izrečene sa sigurnošću i uvjerenjem, i o najvećim istinama on govori jednostavno, na originalan, poseban način.

Sanja Nikčević predstavila je svoju knjigu „Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti“ čiji je izdavač Citadela libri, 2021. Autorica je istaknula, kako je knjiga „posljedica“ cjeloživotnog bavljenja kazalištem, velike zaljubljenosti u kazalište, ali i očajem, „jer je umjetnost i kazalište danas postalo destruktivno mračna, neprijateljska ne samo prema Bogu i čovjeku, nego i prema čovjeku u publici koji izlazi van u šoku, puzeći, umjesto da izlazi van oplemenjen. Problem je u kanonu, ono što smatramo najvrijednije u umjetnosti, ono što smatramo kanonskom književnošću literaturom i umjetnošću, uvijek od antike do danas slijedi vladajući svjetonazor. Svaka epoha ozbiljno ratuje oko kanona, jer kanon nije samo ono što ćemo mi čitati, kanon nama formira mozak, danas kanon se želi predstaviti da je on ono najznačajnije najvrijednije“. Autorica dokazuje u knjizi da to nije tako, već je to posljedica promjene svjetonazora. imali smo veliku epohu antike, veliku epohu kršćanskog svjetonazora, a sada imamo epohu sekularističkog ili ateističkog svjetonazora.

Tomislav Šovagović se osvrnuo na naslove koji su objavljeni u 2021. i 2022. godini. Zbirka „Spremište Trešnjevka“ (Mozaik knjige, 2021.) sadržava 60 priča posvećenih Zagrebu u drugoj polovini 1980-ih. Knjigom ponovno defiliraju raniji Šovagovićevi junaci, smješteni u hrvatsku metropolu koja s Univerzijadom doživljava sportski procvat. Ista izdavačka kuća ove godine objavila je knjigu „Rudnik čvaraka 2“- Ovaj naslov pojavljuje se deset godina nakon istoimene knjige koja je tad nosila broj „1“ kao nastavak slavonskih zgoda i nezgoda djeda Franje i njegova brata Fabijana, velikana hrvatskoga glumišta. Prošle godine, Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture objavila je Šovagovićevu zbirku od 45 pjesama  „Čajevi protiv učmalosti“, a naklada  Naklada Vošicki iz Koprivnice ove godine zbirku priča „Ruke koje su okretale ploču“.

Na kraju programa, predstavljena je i knjiga fra Marija Knezovića „Šutnja je izdaja u zlu vremenu“ koja je objavljena prošle godine kod Naših ognjišta.  To je knjiga koja otvoreno piše o pojavama u Crkvi, politici i drugim sferama društva.   Autor knjigu, kako piše u uvodu, posvećuje onima koji su ranjeni društvenom nepravdom, tragaju za istinom, ne podliježu strahu, ne prodaju dostojanstvo, slušaju glas savjesti i žive vjeru, nadu i ljubav. Prethodna autorova knjiga je bila „Bestseler“ i nadati se da će i ova promaći svoj put do čitatelja.