Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama – nova radionica za novinare

U ponedjeljak 15. travnja 2024. u zgradi HBK, u sklopu projekta Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama, održana je još jedna edukacija za novinare.

O temi „Dezinformacije i politika“ izlagao je dr. sc. Jakov Žižić, o temi „Utjecaj dezinformacija na medijsku publiku“ dr. sc. Leali Osmančević, a o temi „Dezinformacije i algortimi“ doc. dr. sc. Luka Šikić, svi s Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.  

Laganje je strategija

„Dezinformacije shvaćamo kao informacije koje su netočne i namjerno stvorene kako bi obmanule javnost; naštetile nekoj osobi, organizaciji, društvenoj skupini, državi ili cilju te ostvarile neki interes, ekonomski ili politički“, istaknuo je dr. sc. Žižić, pozivajući se na autorice Ivu Nenadić  i Milicu Vučković.

Nastavio je kako su politički interesi, politička korist i politički utjecaj u osnovi stvaranja i širenja dezinformacija koje se najbrže šire kada su u pitanju političke vijesti i politički događaji, kao upravo izbori, gdje je izborna kampanja, s osobnim napadima, lišena politike, te u izvanrednim okolnostima kao što je bila bolest COVID-a ali i potresi. Dezinformacije se šire kako bi se ostvarili politički ciljevi kao što su diskreditiranje protivnika, remećenje javnopolitičkih rasprava, utjecanje na birače, zaoštravanje postojećih društvenih podjela ili stvaranje općeg konteksta konfuzije i informacijske paralize. Cilj dezinformacija nije nužno promijeniti mišljenje ljudi nego ih pretrpati informacijama i potaknuti relativiziranje. Ni laž nije strana, a koncept  dezinformacija je izvorno povezan s obavještajnim službama u čemu su prednjačili Sovjetski savez i druge komunističke zemlje poput Jugoslavije. Tomu u prilog ide i citat: „Na bazi poluistina koje odgovaraju Službi, plasirali smo informacije i dezinformacije prema pojedincima, grupacijama, organizacijama i društvima i na nivou Republike zaveli akciju „Pismo” čija je realizacija još u toku“, naveo je dr. Žižić. Govoreći o četiri kategorije dezinformacija, pema O’Shaughnessyu iz 2020., predavač je istaknuo  kako je svrha dezinformacija stvoriti, održati i pojačati podjele u protivničkoj stranci, Vladi, koaliciji. Dezinformacija je strategija političke kontrole, strateško sredstvo države za sabotiranje međunarodnog konsenzusa – oružje borbe protiv neprijateljske države ili saveza država. Svakako, rekao je dr. Žižić, cilj je zbuniti, da se više ne vjeruje nikome ili ničemu, što je preduvjet za političku paralizu. Laganje je strategija. Cilj nije utjecati na mišljenje nego stvoriti zbunjenost . Širenje sumnje je veoma učinkovita vrsta dezinformacija jer se vjerodostojnost teško može apsolutno dokazati. Dezinformacije uključuju široki spektar lažnih, krivotvorenih, netočnih i zavaravajućih informacija i priča koje se stvaraju, prezentiraju i proširuju s ciljem zbunjivanja primatelja informacija ili stvaranja javne štete. 

Imajući pred sobom novinare, ali i studente, dr. Žižić je naveo neke medijski zabilježene primjere dezinformacija, a tiču se Crkve.

Na primjer, jedna je tiskovina u naslov stavila kako je sisački biskup na misi optužio kršćane da su prestali voljeti djecu i to pod naslovom „Djeca imaju pravo biti rođena“. Da je riječ o neistinitoj interpretaciji biskupovih riječi svjedoči objava u istoj tiskovini: “Kako je moguće da su kršćani izgubili ljubav prema djeci, zašto su se zatvorili u sebičnost i misle samo na sebe te se nisu spremni žrtvovati za djecu, za novi naraštaj. Svi koji rade sve protiv rođenja djece čine veliku nepravdu i veliko zlo sebi i ukupnoj zajednici. Djeca se imaju pravo roditi. Djecu treba prihvaćati sa zahvalnošću jer su djeca Božji dar zemlji”, rekao je biskup Košić, te dodao kako je upravo obitelj danas na meti i kako će hrvatski narod propasti ne obnovi li se ljubav prema djeci.

Trebamo razumjeti različite medijske generacije

Dr. sc. Osmančević je u svom izlaganju upitala moramo li redefinirati istinu, nešto što bi bilo prilično banalno i uopće nemoguće za promišljati. Ima li istina više definicija kad znamo što je istina? Dezinformacije su dovele do toga da neki propituju istinu i kada im je ona izložena najčešće posredstvom medija. Kada su podjele u društvu toliko vidljive svaka od njih počiva na nekom obliku nepovjerenja, bilo prema osobi, prema izvoru informacija, prema čitavoj medijskoj kući, medijskom djelatniku ili slično, čime se narušava društvena kohezija. Tako u društvima koja su podijeljena dolazi do nemogućnosti održavanja konstruktivnog dijaloga

Govorila je o odnosu dezinformacija i medijske publike u digitalno doba. Ističući kako trebamo razumjeti različite medijske generacije, posebno je istaknula proces raslojavanja publike prema medijima i prema interesima te je govorila o razlikama u korištenju medija  i povjerenju koje u medije imaju pripadnici različitih generacija. Također je govorila o utjecaju dezinformacija koje se šire putem medija, posebno društvenim mrežama, na pojedinca i društvo. Zaključno je upozorila na važnost izgradnje otpornosti na dezinformacije promicanjem medijske pismenosti i provjere informacija, korištenjem više izvora te sustavnim eudukacijama o dezinformacijama i njihovu prepoznavanju.

Algoritmi u središtu društvenih medijskih platformi

Docent Šikić u svom je izlaganju naveo kako sve polazi od podataka.

„U ranim godinama 21. stoljeća, svijet je počeo veliku digitalnu preobrazbu. Njezin je utjecaj višestruk, odražavajući se na osobne odnose, poslovanje, političke kampanje i društvene pokrete širom svijeta. Internet, nekad početna tehnologija, brzo se razvio u globalni fenomen, otvarajući put pojavi društvenih medija. Digitalno doba na taj je način označilo dubinsku promjenu u međuljudskoj interakciji i širenju informacija. Platforme društvenih medija ne samo da su revolucionirale komunikaciju, već su postale integralni dio našeg svakodnevnog života. Te platforme, sa svojim mrežama i povezanošću u stvarnom vremenu, preobrazile su način na koji međusobno komuniciramo, dijelimo vijesti i sudjelujemo u globalnim događajima“. „U središtu društvenih medijskih platformi“, nastavio je doc. Šikić, „su upravo algoritmi, sofisticirani računalni procesi koji su redefinirali digitalne interakcije. Algoritmi su više od nizova računalnog koda, oni su dinamični sustavi koji analiziraju, predviđaju i utječu na ponašanje korisnika. Pretražujući ogromne količine podataka, algoritmi personaliziraju sadržaj s kojim se susrećemo na internetu, prilagođavajući naše društvene medijske feedove subjektivnim preferencijama i online ponašanjima. Oni određuju vijesti koje vidimo, informacije koje se pojavljuju na našim zaslonima, pa čak i koje reklame su najrelevantnije za naše interese te je stoga moguće reći da su oni nevidljivi arhitekti naših digitalnih iskustava, suptilno oblikujući i našu percepciju stvarnoga svijeta“. Predavač je pojasnio kako se utjecaj algoritama proteže dalje od samog pružanja sadržaja i imaju ključnu ulogu u širenju i kontroli informacija, posebno u kontekstu lažnih vijesti. U posljednjih nekoliko godina termin „lažne vijesti“ sve se češće koristi, označavajući jedan od izazova koje postavlja digitalno doba. Dezinformacije i lažne informacije koje se šire putem društvenih medijskih kanala mogu imati dalekosežne posljedice, od utjecaja na javno mišljenje do prevage u političkim procesima. Iako su algoritmi kritizirani zbog olakšavanja širenja lažnog sadržaja, dajući prednost angažmanu publike nad točnošću informacija, oni također služe kao alati za borbu protiv dezinformacija. Koristeći napredne tehnike obrade i analitike podataka, algoritmi mogu identificirati, označiti i smanjiti širenje lažnih vijesti, služeći tako kao čuvari istine u društvu, zaključio je doc. Šikić.

Autor teksta: Neno Kužina

Autorica fotografije: Marija Belošević

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Marinko Nikolić

Europski parlament, 9. travnja 2024., objavljuje “Vanjsko uplitanje: kako se Parlament bori protiv prijetnji demokraciji EU-a” s podnaslovom “Strane sile koriste dezinformacije i kibernapade jer žele prilagoditi mišljenje građana EU-a vlastitim interesima…”. Navodi kako je Europska unija zbog brzog razvoja društvenih mreža i porasta geopolitičkih napetosti suočena s većim rizikom pokušaja utjecaja stranih aktera na izbore i demokratske procese. Posebno osnovani parlamentarni odbori istražuju takve aktivnosti i iskazuju zabrinutost zbog ruskog i kineskog uplitanja, ali i drugih zemalja kao što su Katar i Maroko.

Predsjednica Parlamenta Roberta Metsola napomenula je da će europski izbori biti test otpornosti europskih sustava: “Znamo koliko su daleko drugi akteri spremni ići kako bi utjecali na naše demokratske procese. U mnogim državama svjedočimo pokušajima plasiranja i širenja dezinformacija i propagande, koji dolaze od aktera neprijateljski nastrojenih europskom projektu. Ne možemo dopustiti da se ovi destruktivni narativi, propaganda i dezinformacije šire bez da im se suprotstavimo”.

Europski parlament kada govori o taktikama takvih dezinformiranja navodi kako se šire lažne ili krivo prezentirane informacije  s namjerom obmanjivanja javnosti i stvaranja zbunjenosti kako se više ne bi mogla jasno razlikovati istina od laži. Kroz polarizaciju mišljenja jačaju se najekstremnija stajališta koja za cilj imaju ušutkivanje umjerenih stajališta i onemogućavanje demokratske rasprave, a kroz narative o prijevarama i nepravilnostima nastoji se stvoriti nepovjerenje prema institucijama, zbunjenost i kaos.

Europska unija protiv dezinformacija bori se zakonskim aktima, jačanjem suradnji, osnivanjem posebnih radnih skupina, razvojem edukativnih alata, preporukama i informiranjem kako bi ojačala povjerenje u EU institucije, povjerenje koje je pod ciljanim udarom.

Da je povjerenje bitno zna svaki poduzetnik. Kompanije i institucije investiraju u povjerenje znajući dobro da je za povjerenje nemoguće jednostavno educirati građane izlažući ih činjeničnim informacijama. Znaju to odavno PR stručnjaci i mediji koji rade po toj dinamici zajednice i pojedinca u njoj. To je dio ljudske prirode koja funkcionira po formuli ljudi-za-ljude. Isto to vrijedi i za političko razumijevanje koje se temelji više na društvenom povjerenju nego na stvarnoj distribuciji fakata.

(Ne)otpornost pojedinca na dezinformacije tako nužno seli u sociologiju i psihologiju zajednice gdje na scenu stupa propaganda. Dužnost povećanja građanskog povjerenja, smanjenje društvene polarizacije i depolitizacija političkih činjenica, puno je više odgovornost političara i medijskih elita nego li svakog od nas. Pojedini političari i mediji, na žalost, smatraju da im je od političke ili ekonomske koristi radikalna polarizacija i potkopavanje društvenog povjerenja. Dezinformacije s kojima se EU danas bori su s potpisom, sustavne i organizirane – dakle čista propaganda, a otpornost pojedinaca na njih je dvojbena, ako uopće i postoji, što nam je i povijest pokazala. Upravo o tome, sada već davno i u drugačijim okolnostima, vrlo sustavno govorio je Jacques Ellul, klasik informacijskog rata, propagande, dezinformacija i lažnih vijesti najviše kroz djelo “Propaganda: The Formation of Men’s Attitudes” (1965.).

Ellul (francuski sociolog, filozof i teolog, radio je kao profesor na Sveučilištu u Bordeauxu,autor preko 50 knjiga i više od 1000 članaka) poznati je stručnjak za propagandu i učinke tehnologije na društvo i pojedinca. Njegovi se pogledi na propagandu i ulogu tehnike u njoj i danas čine dalekovidnima.

Zapadne zemlje ponovno su, slično Ellulovom vremenu dvaju blokova, postale zabrinute zbog propagande i dezinformacija kineske i ruske vlade koje mogu dovesti u zabludu pojedince i grupe. Ellul smatra da se u propagandi pojedinac nikada ne smatra pojedincem, već uvijek u smislu onoga što ima zajedničko s drugima, kao što su njegove motivacije, njegovi osjećaji, mitovi. Pojedinac je sveden na prosjek, a, osim u malom postotku, propagandno djelovanje temeljeno na prosjeku bit će učinkovito. Pojedinac, naš europski građanin, nezanimljiv je za propagandu kao individua, jer individua izvan skupine istih motiva (ako takva postoji) pruža previše otpora za svaku propagandu. Propaganda dopire do pojedinca zatvorenog u masu kao sudionika te mase. Pojedinac uključen u masu ima oslabljen psihički obrambeni sustav, njegove reakcije je lakše provocirati, propagandist profitira u procesu difuzije emocija kroz masu, i, u isto vrijeme, od pritiska kojeg pojedinac osjeća u masi. Emocionalnost, impulzivnost i dr. – sve te karakteristike individue dobivene u masi od velike su pomoći propagandisti, ali i masovnim medijima. U stvarnosti, kaže Ellul, propaganda ne može postojati bez masovnih medija. Tako propaganda profitira od strukture same mase. Ne funkcioniraju li upravo tako i masovni mediji – koriste strukturu mase u kojoj se opet svaki pojedinac osjeća kao da se medij obraća upravo njemu.

Tehnologija nam – i u Ellulovo vrijeme, a danas daleko više – omogućuje sve veću segmentaciju društva, pa stoga sve manje skupine mogu biti ciljane dezinformacijama na temelju njihovih zajedničkih stavova i veza. Jačanje tih veza i stvaranje povezane grupe s još više istomišljenika može se postići pojačavanjem potvrdnih sadržaja koja jačaju zajednička stajališta i minimiziranjem izloženosti informacijama koje dovode u pitanje zajednička stajališta takvih skupina. Pojačavanje potvrdnih narativa uz minimiziranje onih koji se protive događa se u onome što Ellul naziva “filtarskim mjehurićima”.

Propaganda teži tome da pojedinac živi u odvojenom svijetu, on ne smije imati vanjske referentne točke. Društveni i tradicionalni mediji omogućuju nam da sami odaberemo koje ćemo informacije uopće vidjeti, a još manje prihvatiti. Kako bismo izbjegli kognitivnu disonancu suprotnih mišljenja, možemo sami sebi uskratiti vanjske referentne točke i time ojačati vlastitu odanost.

Ellul je prepoznao da nas ovi filtarski mjehurići čine ranjivima na protivničku propagandu, postajemo nenamjerni potrošači propagande, tražimo informacije koje nas drže zainteresiranima i koje se slažu s našim unaprijed stvorenim predodžbama. Primijetio je da je ono što je potrebno za propagandu stalna agitacija proizvedena umjetno čak i kada ništa u događajima ne opravdava niti izaziva uzbuđenje. Dodaje kako, iz perspektive neprijatelja, da bi propaganda uspjela, ona mora odgovarati potrebi za propagandom na strani pojedinca. Tako na djelu nije samo zli propagandist koji postavlja zamke da u njih uhvati nedužne građane. Postoji, s druge strane, građanin koji žudi za propagandom iz dubine svog bića i propagandist koji odgovara na tu žudnju. Drugim riječima, sami biramo vlastite dezinformacije, nije nam prisilno nametnuto.

Za nas zapadnjake, Ellul tvrdi da je u našem društvu koje voli slobodu – sloboda govora važna, ali također da moramo učiniti više od podrške slobodnom izboru informacija koje konzumiramo. Također moramo kolektivno implementirati zdravorazumske zaštitne ograde, kao što su kritičko razmišljanje i medijska i informacijska pismenost, kako bismo izbjegli da nas zarobe vlastite želje.

Filtrirane informacije potvrđuju naše stavove i odobravaju našu perspektivu, učvršćujući naša mišljenja u polarizaciji. Onaj tko djeluje u skladu s propagandom, kaže Ellul, nikada se ne može vratiti. Sada je dužan vjerovati u tu propagandu zbog svojih prošlih postupaka. Samoopravdanje sada oblikuje naše buduće poglede na moralne postupke koje bismo mogli poduzeti. Ellul primjećuje čak kako većina nas radije preferira izražavanje gluposti nego li neizražavanje ikakvog mišljenja jer nam čak i to daje osjećaj sudjelovanja. Ne podsjeća li to jako na šeranje memova?

Ellul dalje objašnjava zašto je dobro osmišljenu propagandu tako teško razotkriti samo korištenjem činjenica. Ako netko krivotvori činjenicu, može se suočiti s nepobitnim dokazom, ali ne može se pružiti nikakav dokaz kada su u pitanju motivacije ili namjere ili tumačenje neke činjenice. Propagandist mora inzistirati na čistoći vlastitih namjera i, u isto vrijeme, bacati optužbe na svog neprijatelja. Mehanizam koji se ovdje koristi je skliznuti s činjenica, koje bi zahtijevale činjeničnu prosudbu, na moralni teren i na etičku prosudbu. Propagandist mora spriječiti javnost da razumije stvarnost, dok javnosti daje suprotan dojam, da ona sve razumije jasno. Ellul navodi klasični aforizam u politici koji kaže da “ako objašnjavate, gubite.” Skloni smo vidjeti jednostavne poruke kao istinite (o čemu govori nobelovac Daniel Kahneman u “Misliti, brzo i sporo”). Pretjerani podaci, zatrpavanje činjenicama, ne prosvjetljuju slušatelja – oni ga utapaju. Ne može ih se svih sjetiti, ili koordinirati, ili razumjeti, pa ako ne želi riskirati gubitak sveg on će samo nacrtati opću sliku iz njih, a što je više činjenica, to je slika jednostavnija.

Dakle, kako ćemo prevladati izazov dezinformacija? Otvaranjem arene ideja i puštanjem da se razne tvrdnje bore, vjerujući da će najbolje ideje pobijediti? Ellul kaže da se dvije kontradiktorne propagande ne poništavaju, već imaju kumulativni učinak. Boksač, omamljen od lijevog krošea, ne vraća se u normalu kada ga pogodi desni kroše, naprotiv postaje omamljeniji.

Ljudi postaju uhvaćeni u mrežu činjenica koje su im dane. Ne mogu kritički formirati izbor ili prosudbu. Mehanizmi modernih informacija izazivaju neku vrstu hipnoze u pojedincu, koji ne može izaći iz polja koje su mu otvorile informacije, a onda nije ni istina da on može slobodno birati. Takav pojedinac želi djelovati za pravdu, mir, napredak, ali ne zna kako. Ako mu propaganda može pokazati ovo “kako”, onda je pobijedila u igri i akcija će sigurno uslijediti.

Članovi vjerskih zajednica uhvaćeni su, također, u istu mrežu propagande i reagiraju na nju prilično kao i svi ostali, a s obzirom na njihova vjerska uvjerenja i način života čini se da su pod utjecajem medija i propagande u većoj disocijaciji. Kako kršćanin treba postupati možemo iščitati iz Ellulove knjige “The Humiliation of the Word” (1981.). Kršćani, ustvrdio je, imaju važne razloge da izgovorenu riječ shvate vrlo ozbiljno. Bog odabire riječ kojom komunicira sa sobom, stvara svojom riječju, vlada svojom riječju, daje obećanja i saveze svojom riječju, drži se svoje riječi, poziva ljude da slušaju njegovu riječ i odgovore, a u Isusu Kristu, punina Božje riječi, prisutna je s nama. Međutim, jezik je krhak, može se zlorabiti. Pravi dijalog zahtijeva vrijeme, pažljivu prisutnost, disciplinirano slušanje i pažljiv odgovor. Za pravi susret, naše riječi moraju biti blisko povezane s našim životom.

Autor teksta: Marinko Nikolić

Autorica fotografije: Marija Belošević

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.