Drugi susret sudionika projekta Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama

Drugim edukativnim susretom sudionika projekta Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama održanim 26. siječnja 2024. u zgradi Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu nastavljene su projektne aktivnosti započete 1. rujna 2023., a koje će trajati do 28. veljače 2025. Na susretu su sudjelovali članovi nositelja projekta Hrvatskoga katoličkog sveučilišta i partnera Hrvatskoga katoličkog radija, Hrvatskoga društva katoličkih novinara i medijski profesionalac Ivica Zadro, te više pridruženih partnera. Dio sudionika je pratio događanje putem internetske platforme.

---

Prvi dio susreta je bio posvećen istraživačkom novinarstvu i dezinformacijama u izlaganju doc. dr. sc. Suzane Peran s Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Podsjećajući na zlatna pravila novinarstva o opetovanom provjeravanju i to iz najmanje dva neovisna izvora i davanju mogućnosti da se čuje i druga strana istaknula je bitne razlike istraživačkoga novinarstva u odnosu na to svagdanje. Dok se u svagdanjem novinarstvu izvoru pristupa u dobroj vjeri, dakako uz provjeru, u istraživačkom novinarstvu se u sve sumnja i višestruko provjerava, jer je istraživačkom novinaru zadaća otkriti istinu i identificirati odstupanja u bilo kojemu dostupnom mediju. Za istraživačko novinarstvo treba vremena i stručne osposobljenosti, što je ključno za sučeljavanje s dezinformacijama, a novinarima toga kronično nedostaje. Važno je imati u uredništvu i izvan njega one koji provjeravaju činjenice, inače će proći razne dezinformacije, zato što se u žurbi vjeruje izvoru (npr. službena stranica) i vlastitom iskustvu. Širenju dezinformacija pridonosi i manjak stručnosti u nekoj znanstvenoj temi, nepoznavanje jezika, nemogućnost da se dođe do izvorne objave, neprepoznavanje plaćenih istraživanja, oglasa i sl. Predavačica je istaknula potrebu izoštravanja kritičkoga mišljenja kod novinara, što bi se odrazilo i na prosuđivanje vrijednosti objave neke vijesti, te poznavanje društvenih mreža i tema izvan vlastitoga područja izvještavanja, uz što kvalitetnije poznavanje prikupljanja i provjere informacija i uputila na primjer edukacije skandinavskih novinara. U tomu mogu pomoći i alati koje razvijaju razne organizacije, primjerice Global Investigative Journalism Network. Spomenula je i više načina za borbu protiv dezinformacija, ističući i onu u vjerskim medijima, gdje upravo vjernici time što plaćaju te medije vrednuju njihove novinare i podržavaju ih u traganju za istinom.

---

Drugo je izlaganje bilo posvećeno vrstama i oblicima dezinformacija, s posebnim osvrtom na manipulacije u vizualnim sadržajima, a održao ga je dr. sc. Ivan Uldrijan s Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Promišljao je o novoj paradigmi masovnoga komuniciranja u kojem u ovom digitalnom dobu svatko može komunicirati sa svakim, slobodno i bez ograničenja, pa se time bitno mijenja i uloga masovnih medija. Slušatelje je sučelio s pitanjem mogu li uopće postojati „lažne vijesti”, a potom pojasnio pojmove „informacijskog poremećaja”, vrste i oblike dezinformacija. Takozvani „građani novinari”, blogeri, političari i dr. na društvenim mrežama proizvode tekstove, a čine to i roboti čime se stvara nova paradigma, ali ostaju ista profesionalna načela novinarstva. Uz oksimoron „lažnih vijesti“ (fake news), postoji niz drugih naziva: dezinformacije, misinformacije, malinformacije koji su prilično fluidni i lako prelaze jedan u drugi.  Svim tim štetnim sadržajima je zajedničko da stvaraju informacijski poremećaj i njihovim je korisnicima teško razlikovati vjerodostojnu od obmanjujuće ili lažne informacije, čime se potiče nepovjerenje u tradicionalne medije i druge institucije, a dio korisnika društvenih mreža prelazi alternativnim izvorima upitne vjerodostojnosti. Uz potrebu razboritijega korištenja (online) informacija i kritičkoga promišljanja o autorima, u razotkrivanju dezinformacija može pomoći i umjetna inteligencija kao i niz pravila koja je predavač naveo. Manipulacije vizualnim sadržajima uprizorio je na nekoliko primjera videozapisa, te slika, njihovu okviru i nastanku, što je povijest zabilježila, ali i novije doba. Izvijestio je da se u fotonovinarskim krugovima raspravlja o potrebi revidiranja profesionalne etike i stvaranja novoga sveobuhvatnog etičkog kodeksa. Iako digitalna fotografija postavlja nova pitanja, svi odgovori dolaze iz starih vrijednosti (Associated Press), jer fotonovinari dobro znaju da  je preinaka i insceniranje fotografije neetična.

---

U raspravi koja je uslijedila sudionicu su bili suglasni s izlagačima u stavu da je novinarska vjerodostojnost nužnost i da je borba protiv internetskih dezinformacija i namjernih „lažnih vijesti” jedan od najvećih izazova za novinarstvo u 21. stoljeću.

Tekst: Katica Knezović

Foto: Marija Belošević

---

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Anja Raguž

Sve ubrzanija, raznovrsnija i upitna kvaliteta dostupnih informacija u okrilju medijske platforme, s jedne strane i velika količina objavljenih dezinformacija te način, stil i uvjeti kojima se žele potaknuti promjene i/ili aktivnosti disperzirane (medijske) publike s druge strane, dovode do pitanja: urušavaju li se tradicionalni sustavi vrijednosti i važnosti medijskog sadržaja i je li u takvim izmijenjenim okolnostima došlo do uzdrmavanja osjetljive ravnoteže između javne odgovornosti i privatnih profita te interesa javnih prenositelja sadržaja?

U suvremenim se uvjetima, u kojima dominira digitalna tehnologija i posljedično digitalni prijenos sadržaja, neprestano stvaraju i distribuiraju velike količine različitih oblika medijskih sadržaja, uz niže troškove, a primijećena simbioza medija i tehnologije, među ostalim, utjecala je ne samo na bržu proizvodnju i autorstvo informacija, već napose na kvantitetu i kvalitetu objavljenoga i (površno) oslanjanje na  profesionalne odrednice struke, od strane stvaratelja i „distributera“ sadržaja. Tehnološkim se dostignućima, tako multipliciralo i oblikovalo multimedijsko okruženje u kojem tradicionalne granice između medija i informatičkih te računalnih obilježja jesu neznatne, a produkt su konvergirani medijski sadržaji, koje kreiraju zainteresirani, a ne isključivo kompetentni. Digitalne redakcije, pružaju nešto lakši rad medijskim djelatnicima (što ujedno znači i manju potrebu za medijski obrazovanim stručnjacima) jer je omogućeno da im efikasnost, produktivnost i kreativnost budu izraženije, a preciznost intenzivnija, osobito, u pretraživanju novoga materijala. No, velika količina dostupnog sadržaja, ujedno ne predmnijeva i veliku količinu točnih, istinitih, kvalitetnih i/ili relevantnih objava. Svjedočimo, kako je brzo recikliranje postalo sinonim za današnje novinarstvo u kojem medijski djelatnici rade pod pritiskom kratkih rokova jer sadržaj oblikuju istovremeno za nekoliko medijskih platformi. Na taj se način stvorila i pogodna platforma za transfer dezinformacija, čija su obilježja lažna veza, lažni kontekst, izmijenjen i/ili izmišljen sadržaj.Naime, s jedne strane uglavnom je riječ o gotovo istovjetnoj ponudi među različitim medijima, koja se po principu „copy-paste“ udvostručuje i/ili multiplicira osobito na internetskoj platformi na kojoj se osobito očituje rapidna popularizacija koja rezultira tabloidizacijom i senzacionalizmom (procesi koji traju, a oblikovani su degradiranjem relevantnih vijesti i davanjem prednosti dezinformacijama). S druge strane, sadržaj je puno kraći, a istraživački, odnosno, analitički pristup, kao da je izumro u ritualnom procesu i raljama „kloniranja vijesti“. Digitalna tehnologija utjecala je jednako tako na proces selekcije i odabira sadržaja te na prilagodbu korisnicima, čija je moć danas gotovo istovjetna tradicionalnoj medijskoj publici. Odabiru se sigurne vijesti (temeljene na činjenicama i sigurnim idejama) te lažne informacije koje se prezentiraju kao činjenice koje se brže mogu objaviti, favoriziraju se službeni izvori i pribjegava se balansu sadržaja. Nadalje, publici se nameće ono u što se želi da vjeruju, potencirajući često i moralnu paniku, a pritom uvažavajući komercijalni imperativ. Štoviše, mogućnost da korisnici, ne samo odabiru već i (istovremeno) kreiraju medijski sadržaj, kao posljedicu ima individualiziran i specifičan krajnji medijski proizvod. U takvim uvjetima, dezinformacije, misinformacije i

malinformacije stvorene su i distribuirane s namjerom obmanjivanja javnost u korist onoga tko ih plasira. Pozornost medijskih recipijenata brže i lakše zaokupi kontroverzan, senzacionalistički sadržaj s primjesama  iznenađenja, čime se naglašavaju određena postojeća uvjerenja ili predrasude, potiču se emocije i vizualno je upečatljiv – a sve to dezinformacije uglavnom jesu. Često izgledaju atraktivnije od vjerodostojnih sadržaja i zbog toga ih korisnici lakše zamijete i brže dijele. Pored toga, poslovni model internetskih platformi temelji se na što većem angažmanu korisnika i zadržavanju njihove pozornosti koja se zatim usmjerava ka oglašivačima. Takav poslovni model daje prednost sadržajima koji ostvaruju veći angažman i potencijal viralnosti, a upravo laži imaju potencijal širenja „dalje, brže, dublje i šire” od istine i to ponajčešće u uvjetima političkih događaja te u izvanrednim okolnostima.

Tehnološka je konvergencija ujedno promijenila i preoblikovala dotadašnje mogućnosti selekcije, slanja, primanja i napose odabira sadržaja. Predmnijeva se kako su učinci digitalne tehnologije i usporedni proces konvergencije, eksplicitno utjecali i na kreiranje imidža suvremene medijske publike, u čijem se identitetu lako mogu prepoznati elementi interaktivnosti, sposobnosti, obrazovanja i samosvijesti, ali i manje predvidljivosti pri odabiru medijskih sadržaja te lakše podilaženje dezinformacijama. S time u vezi, migracijsko ponašanje publika, određeno je njihovom spremnosti za odlaskom bilo gdje u potrazi za željenim informacijama i zabavom. U digitalnom je dobu pojam javnosti zamijenjen mnoštvom publika s posebnim pojedinačnim interesima/zahtjevima i onima u odnosu na apliciranje u odnosu na medijski sadržaj (posrednici u kreiranju sadržaju, konstitutivni za određene medijske uratke te oni koji neposredno generiraju sadržaje). Nadalje, član publike tako više nije dio mase, već je pojedinac ili dio mreže, koju na osobniji način sam odabire. Temeljem toga, pojam publika nadopunjen je pojmom korisnik, ali s drugačijom konotacijom i perspektivom korištenja tehnologija i sadržaja. Medijski primatelji više nisu pasivni članovi jednosmjerne mase, već aktivni pojedinci koji se kreću u jedinstvenim smjerovima. Uvjetni utjecaj u odnosu medij – publika zamijenio je uloge te se publika u većoj mjeri ističe u gotovo istovjetnoj mogućnosti pri kreiranju i selekciji sadržaja te kroz jasnije direktne povratne informacije. Korisnicima se nudi mogućnost da uz primanje raznolikoga sadržaja, sami kreiraju i/ili sudjeluju u oblikovanju multimedijskih formi i informacija te da komuniciraju s disperziranim pripadnicima virtualnih zajednica na više komunikacijskih razina istovremeno. Jednako tako, oni postaju (istovremeno) i proizvođači, ali i primatelji diskursa i izvan interpretacijske razine (svojstvene publici).

Konvergencija medija i inih sadržaja očituje se i oslabljenoj moći te jačanju moći publike i dezinformacija kojima su izloženi. Digitalni su učinci postavljeni na pijedestal socijalnih promjena, koje su publiku izmijenile do evolucijskih razmjera, a pristupi shvaćanju iste, polaze od njihove izrazite autonomije. U skladu s autonomijom, fluidnoj se publici „dodjeljuju“ i svojstva kontrolora sadržaja i aktivnosti pojedinih korisnika. Gledano u cjelini, medijska demokratizacija, posljedično je fragmentirala javnu sferu u kojoj suvremeni mediji imaju umanjenu socijalno integrativnu ulogu. Nadalje, suvremeno novinarstvo u svojem izmijenjenom obliku, smanjuje očekivanja i sve veće zahtjeve publike, koja u želji za sadržajem od vlastitih specifičnih interesa, vrlo lako postaje korisnik i kreator istoga, a novinari, pak, istinitost, objektivnost i relevantnost – temeljne postulate svoje profesije, prikazuju i shvaćaju kao tradicionalne ideale izgubljene u bespuću digitalne ere. U skladu s time, nova javna komunikacija uvjetovana je mnogim dostupnim alatima sudjelovanja u javnom diskursu, koji joj daju obrise egalitarnog procesa u kojem svi mogu komunicirati sa svima.

Medijska je publika istovremeno izložena obilju dezinformacija te uslijed slabe (samo) regulacije medija i nezaštićena od istog, ali je upitna kvaliteta iole dostupnog medijskog sadržaja osigurana i radi brojnih samoprozvanih (ne) medijskih profesionalaca i stručnjaka, ujedno potpunih stranaca, koji iskorištavaju laku dostupnost i otvorenost interneta i zatrpavaju komunikacijsku platformu lošim, odnosno, nekvalitetnim sadržajem i dezinformacijama koje zagađuju informacijski prostor, narušavaju javnu komunikaciju i demokratske procese u društvu. Usporedno, digitalna tehnologija i akceleracija ne utječu samo na oslabljenje kontrole komunikacija na regulativnoj razini, već i na društvene, kulturološke i demokratske čimbenike.

Kompleksne promjene već ostavljaju važne, trajne, čak i revolucionarne posljedice i utiske na publiku jer medijski sadržaj postaje produkt komercijalnih utjecaja te pritisaka i moćnih tehnoloških učinaka, a novinari više nisu u mogućnosti biti jedini i privilegirani proizvođači javnih informacija. I dalje prisutna moć nakladničkih i medijskih kuća vodi ka trendu deregulacije i neizvjesnosti efikasne regulacije medija, a publici se pruža preuzimanje aktivnije uloge u pronalaženju, analizi i distribuciji sadržaja. Uspon, medijskih korisnika stoga nije samo produkt tehnoloških mogućnosti, već i možebitno kolateralna žrtva učvršćene pozicije neoliberalnog kapitalizma i od strane digitalnog globalizma. Istovremeno, participacija publike svakako je utjecala na demokratski proces radi javnog i bržeg elektronskog dosega dezinformacija. Nova tehnološka rješenja također, predmnijevaju i izmijenjene medijske formate, koji s jedne strane poboljšavaju sliku medijskog pluralizma i raznolikosti sadržaja, ali s druge strane direktno narušavaju kvalitetu objavljenoga jer je sadržaj u većoj mjeri istovjetan, „kloniran“ i trivijalan. Slijedom toga, narušavanje i zaobilaženje etičkih normi u izvještavanju, koja nastaju manipulacijom medija, iako nisu nova, digitalizacijom postaju mnogo lakša, ali i teža za otkriti. S tim u vezi, izazovi digitalnih redakcija bi među ostalim, svakako trebali biti usmjereni na osiguravanje i ostvarivanje balansa etičkih normi između privatnosti i profitabilnosti.

No, je li interes za vijesti i medije zaista pao ili se radi o fragmentaciji čitatelja i publike? Iako određeni teoretičari su mišljenja kako online novinarstvu treba dati priliku i vremena da dozrije do pravilnih standarda postavlja se pitanje, je li zaista interes publike za trivijalnim sadržajem nadjačao potrebu za kvalitetnim i analitičkim uradcima? Tko je odgovorniji u tom smislu: publika ili medijski djelatnici? Na koji se način vrši i što je regulacija te kakvi su interesi javnosti u svemu tome, pitanja su na koja brojna interdisciplinarna istraživanja što prije moraju ponuditi jednoznačne premise.

---

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Rekli bi povijest se ponavlja, iako ima i ona kako je „povijest učiteljica“. Ali izgleda, da ni kad je Božić u pitanju nismo baš puno naučili, iako se „on ponavlja“ već više od 2000 godina.

Scene iz serije „Malo misto“ s kraja 70-ih godina prošloga stoljeća kao da i danas vrijede. „Napredna“ Anđa ima spremne odgovore sinu  zašto i oni ne mogu slaviti Božić, da bi on na kraju iskreno dječje zaključio kako je bolje biti „nazadno dijete, jer će dobiti dva dara“. Rekli bismo da, danas ima puno onih „nazadnih“, jer se slavi na sve strane, a o darovima da i ne govorimo. U već spomenutoj epizodi, kratkoj lekciji odlučne Anđe, prethodila je i njezina rasprava s mužem koji čezne za bakalarom i fritulama. Na što opet ona ima spreman odgovor, te dodaje kako je Božić kao i drugi, radni dan. Za razliku od tada, danas je Božić neradni dan u kojem uživaju svi!

Ne samo to: kao da je ponovno krenulo natjecanje koja će tvrtka dati veće božićnice. Normalno, božićnica se nitko ne odriče, iako korijen nekako vuče kako bi to rekla Anđa „nazadnima“.

Božić kao sama svetkovina je iza nas. No, i dalje smo u božićnom ozračju, božićnom osmini. Ali ako izađemo iz naših domova i crkvi, onda smo još u adventu, i to ni više ni manje nego do 6. siječnja do kad u dobrom dijelu naših gradova traju „adventi“ ili adventski sajmovi, a tek bi se možda na prste jedne ruke moglo nabrojati one koju su se ipak ohrabrili, pa ih nazvali božićnim. Možda bi pak najispravnije bilo onda jednostavno to nazvati „prosinac u gradu“.

Bacimo li pogled na Beč, na koji se volimo pozivati kao uzor, za primijetiti je, kako je njihov glavni božićni sajam kod Gradske vijećnice zatvorio vrata 26. prosinca. A drugi na raznim trgovima u gradu su mahom završili već 23. prosinca.

Uz ovu temu nije naodmet još jednom podsjetiti, na čestitanje. U javnom prostoru mahom se čestitaju blagdani. No, zanimljive su i kombinacije u kojima naslov sugerira upravo „blagdane“, no kad se pročita koji redak odjednom se pojavljuju npr. božićni i novogodišnji praznici. Kao da se zazire od čestitanja Božića vjernicima koji 25. prosinca slave Svetkovinu Rođenja Isusova. Ne zaboravimo, 25. prosinca Božić ne slave samo katolici, već i vjernici Bugarske pravoslavne crkve, te vjernici raznih protestantskih denominacija. Možda je nekima promaknula vijest, da od ove godine i većina Ukrajinaca slavi Božić upravo 25. prosinca, a Hrvatska je privremena domovina nekih od njih.

Kad govorimo o slavlju Božića, dobro je spomenuti i tekst objavljen na jednom portalu o zemljama u kojima se ne slavi Božić, odnosno gdje je to zabranjeno. I tu nailazimo na neke čudne usporedbe. Tako se navode zemlje u kojima je uz Božić zabranjeno slaviti i „Noć vještica“, te Valentinovo. Možda ne bi bilo loše da su autori tekstova, ako su oni već autorski, a ne jednostavno prevedeni, objasnili razlike između ova tri „događanja“. Na ovaj pak način, ne samo da stavljaju „kruške i jabuke“ zajedno, već i na pomalo čudan, tj. iskrivljeni način oblikuju javno mijenje.

Autoru ovih redaka, je proteklih dana još jedan natpis pobudio zanimanje: „Božićni hitovi i statistika! Zašto ne?“. No, ono što može zabrinuti naše glazbenike, je činjenica da prema tekstu unatoč svoj ljepoti hrvatskih božićnih pjesama, a na koje smo vrlo ponosni, niti jedna nije hit. Iz napisa ćemo saznati i koliko je porasla potrošnja šećera u odnosu na godinu ranije (19%), ali i koliko je vozača (po spolu) bilo 2022. godine. Također, napis sugerira kako je jedan od najvećih izazova pred Božić kupnja jelke. Ali odmah slijedi podatak da je u prošloj godini površina zasađenih božićnih drvca bila 414 hektara. U ozračju Božića, ubačen je i podatak koliko u Hrvatskoj ima onih s prezimenom Mraz i Božić.

Kad je riječ o Božiću, mnogi su pozdravili postavljanje jaslica na Trgu sv. Marka. Zaista lijep prizor u centru grada. No, dobro se prisjetiti kako smo 2000-ih godina imali prizore jaslica i na glavnom zagrebačkom trgu.

Dakako, mogli bi se još puno toga nabrojati pod temu „što nam se podvlači uz Božić“, kao npr. interpretiranje u raznim medijima poruka hrvatskih biskupa, koji kao i uvijek pozivaju da se vratimo sebi i smislu Božića. Da, svi smo za veselje (i darivanje), no zaboravljamo „da nema Isusa ne bi bilo ni adventiranja, ni božikovanja“.

Marija Belošević

---

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.