Autor: Mirko Mataušić, prvi predsjednik HDKN-a

U prigodi obilježavanja 20. obljetnice HDKN-a, 5. studenoga 2010.

Kako je i zbog čega nastalo Društvo katoličkih novinara?

Društvo katoličkih novinara u Jugoslaviji

Ideja o osnutku Društva rodila se među predstavnicima Hrvatske (Marko Pranjić, Mirko Mihalj i Mirko Mataušić) na kongresu UCIP-a u New Delhiju u Indiji 1987. godine. Kako su s nama bili i predstavnici Slovenije, pozvali smo ih da nam se pridruže. Kad smo se vratili počeli smo s pripremama i tijekom 1988. sazvali nekoliko pripravnih skupova i konačno održali osnivačku skupštinu kod salezijanaca u Vlaškoj ulici u Zagrebu, na kojoj se okupilo četrdesetak sudionika. Udrugu smo nazvali Društvo katoličkih novinara u Jugoslaviji jer smo bili povezani i s katoličkim novinarima drugih republika i narodnosti, prije svega sa Slovencima, Vojvođanima (Hrvati i Madžari), a imali smo i članove s Kosova. Naravno, tu su bili i katolički novinari iz BiH (no njih nismo smatrali nečim izdvojenim). Donijeli smo Statut (pozivajući se na kan. 215 i 298,1) te izabrali Upravni odbor (Mataušić, predsjednik, Drago Klemenčić, potpredsjednik, Marko Pranjić, tajnik, te članovi: Mirko Mihalj, p. Miklobušec, koji je bio prvi duhovnik Društva). Statut smo dali na odobrenje BKJ, koja nas je registrirala kao društvo koje djeluje na njezinu cijelom teritoriju. Moram istaknuti ulogu M. Pranjića koji je u tim poslovima registriranja Društva, izrade pečata, memoranduma i iskaznica bio vrlo ekspeditivan.

Vidjeli smo tada više razloga za okupljanje:
– smatrali smo da se trebamo više međusobno upoznati i povezati;
– nismo mogli biti članovi Društva novinara Hrvatske, pa nismo imali ni povlastice koje su inače imali novinari: besplatne ulaznice za kazališne i kino predstave, popust na karte za vlak i zrakoplov… S osnutkom svoje udruge imali smo pravo to zahtijevati, što nam je ubrzo i uspjelo;
– udruženi mogli smo zastupati kršćanska stajališta u javnosti – tada su se otvarale mogućnosti;
– važan razlog i možda neposredan poticaj bila je mogućnost sudjelovanja u međunarodnim skupovima UCIP-a. Mogli smo to činiti i kao pojedinci, ali je bilo bolje da smo bili organizirani;
– kao udruga mogli smo lakše organizirati izobrazbu mladih katolika za novinarsko zvanje.

Donijeli smo Statut u kojem smo definirali ciljeve Društva:
a) informativno djelovanje i javno ozračje prožimati kršćanskim duhom;
b) promicati stručno usavršavanje članova;
c) promicati i štititi strukovna i ljudska prava članova u crkvenoj i društveno-političkoj zajednici;
d) zauzimati se za širenje informativnog prostora i njegovanje informativne kulture i etike;
e) promicati suradnju među novinarima i javnim glasilima;
f) surađivati s odgovarajućim društvima, organizacijama i ustanovama u zemlji i inozemstvu.

Reakcije na osnutak Društva početkom 1989. bile su negativne. “Slobodna Dalmacija” je objavila članak Ivice Mlivončića koji je tvrdio da su vjernici katolici osnivajući vlastito društvo sami sebe getoizirali te da smo u oštroj formi stavili na dnevni red pitanje podjele novinara po svjetonazoru. Ja sam mu odgovorio da mi uopće ne možemo biti članovi svjetovnoga Društva novinara Hrvatske, a kad to bude moguće mi nećemo nikomu priječiti da bude njegov član. Mi kao katolički novinari imamo probleme, koji su uostalom uzrokovani dugogodišnjom izolacijom, koje trebamo posebno rješavati.

Hrvatsko društvo katoličkih novinara

Nakon prvih demokratskih izbora 1990., kad je počeo raspad Jugoslavije, razdvojilo se i naše društvo. Slovenski katolički novinari već su i prije organizirali svoje i jedno vrijeme nisu imali posebno društvo nego su se okupljali u organizaciji Tiskovnoga ureda Slovenske biskupske konferencije. A mi smo onda osnovali Hrvatsko društvo katoličkih novinara u kojemu su ostali katolički novinari BiH i Vojvodine. Društvo smo registrirali pri HBK i pri Državnom uredu za udruge. U Upravni odbor tada je ušla Suzana Vrhovski kao tajnica, a 2000. godine izabrana je za predsjednicu. Želim posebno istaknuti njezin doprinos radu cijelo to vrijeme, posebno u kontaktima s inozemstvom. Treba istaknuti i doprinos mnogih drugih članova, ali taj bi popis bio predugačak. Uglavnom svima odajem priznanje i zahvalu za suradnju.

U Statutu smo nabrojili djelatnosti posredstvom kojih HDKN ostvaruje spomenute ciljeve:
– okuplja hrvatske građane, katoličke vjernike koji aktivno sudjeluju u javnim glasilima;
– organizira tečajeve, savjetovanja, predavanja, seminare, kongrese, tribine, radionice, škole i slične stručne skupove o problemima novinarstva i javnoga komuniciranja;
– potiče i pomaže studente i mlade stručnjake da se bave novinarstvom i proučavanjem fenomena javnoga komuniciranja u društvu i u Crkvi;
izdaje stručne publikacije sukladno zakonu;
– obavlja druge poslove koji pridonose ostvarivanju ciljeva utvrđenih Statutom.

Osim toga, jedna od aktivnosti Društva bila je i sudjelovanje na međunarodnim skupovima katoličkih novinara u sklopu UCIP-a – svjetski kongresi, Dunav-Alpe-Jadran i UCIP – Europa.

Pratili smo javne događaje, davali izjave – kada smo mislili da se moramo oglasiti. Toga je bilo manje nego što su neki željeli, no tu su bile različite želje koje je bilo teško uskladiti.

Da bi se jedna takva udruga mogla održati bilo je potrebno puno malih aktivnosti, kao što su susreti Upravnog odbora, godišnje skupštine, razna dopisivanja s domaćim i stranim pojedincima i organizacijama, otvaranje i vođenje bankovnih računa, putovanja… Ja sam studirao i živio više godina u inozemstvu, pa sam promatrao kako ondje takve organizacije funkcioniraju, te sam – uz pomoć drugih kolega – pokušavao ponešto od toga uvesti i kod nas.

Najvažnija je bila organizacija novinarskih tečajeva. S njima smo počeli već 1989., te smo prvi ciklus od pet tjedana završili 1991. godine (u svakom semestru tjedan dana). Prijavilo se pedesetak sudionika. Predavači su bili novinari i urednici iz katoličkih glasila, ali i iz svjetovnih medija.

To smo ponovili nekoliko puta. Posebne tečajeve održavali smo u doba organizacije Hrvatskoga katoličkog radija, naravno s obzirom na njegove potrebe – uključujući govorne vježbe za spikere i za tehničko osoblje.

Priredili smo tečajeve izvan Zagreba; npr. u Međugorju, u Rijeci, na Krku za suradnike Kvarnerskog veza…

Tečajevima smo od sredine 1990-tih povezali i stipendije za studente katolike različitih fakulteta koji su bili zainteresirani za bavljenje novinarstvom. Novac smo dobili od Renovabisa te od još nekih stranih zaklada i domaćih donatora. Studenti su trebali imati završenu prvu godinu studija, određen prosjek ocjena, sudjelovati na tečajevima novinarstva i na duhovnim susretima jedanput godišnje, tijekom praznika volontirati u nekom od katoličkih medija, a nakon završetka studija bili su obvezni raditi u nekom katoličkom mediju, ako bi takvo radno mjesto postojalo. Inače su bili slobodni. Tečajeve je završilo nekoliko desetaka studenata. Mnogi od njih danas djeluju u katoličkim medijima.

Organizirali smo i niz drugih aktivnosti, npr. duhovne obnove za članove i stipendiste, od kojih su dvije bile na Košljunu, studijska putovanja u Rim 1994. godine, u Beč 1999., putovanje na susret novinara u Rim u povodu Jubileja 2000-te (gdje su posebno pomogli g. Aldo Sinković i p. Božidar Nagy). Isto tako priređivali smo tribine na kojima su govorili gosti iz inozemstva: predsjednik UCIP-a Guenther Mees, urednik Kleine Zeitunga iz Graza, Fritz Choklich, referent za medije bavarskog CSU-a, Peter Niedermajer i drugi… Također je započet, pod vodstvom novog predsjednika Mate Krajine, niz tribina o stavu Crkve prema Europskoj uniji. Posebno su posjećeni bili nogometni turniri koje Društvo organizira od 1994. godine.

Redovito smo održavali veze s UCIP-om. Treba reći da postoje i druge međunarodne katoličke medijske udruge, kao što je UNDA (danas SIGNIS) za elektroničke medije. No s njima smo imali malo veze jer smo mi uglavnom ovdje imali tisak, a elektroničkim medijima katolici su kod nas tek poslije dobili pristup. Htio bih istaknuti da je p. Tonči Trstenjak imao kontakte s UNDOM. Danas bi trebalo svakako uspostaviti kontakte sa SIGNISOM. Ja sam bio jednom na susretu Organizacije katoličkih radiopostaja u Pragu.

(SIGNIS je nastao 2001. spajanjem dviju organizacija koje su postojale od 1928.: OCIC, International Catholic Organization for Cinema, i UNDA, the International Catholic Association for Radio and Television.)

Naše veze s UCIP-om uglavnom su se ostvarivale preko Austrije. Austrijanci su imali zadaću brinuti se za nas. Posebno je za to bio zadužen g. Hubert Lehner, koji se brinuo za to da budemo pozivani na međunarodne skupove i pribavljao nam potreban novac. Tako smo bili na različitim međunarodnim skupovima: na Svjetskom kongresu UCIP-a u Ruhpoldingu u Njemačkoj, u Campusu do Jourdao u Brazilu, u Parizu, Bangkoku itd.

Neki su susreti UCIP-a održani i kod nas: 1993. sjednica Predsjedništva UCIP-a i Međunarodni kolokvij o novinarstvu u uvjetima rata (Refresh programme), susret studenata novinarstva u sklopu organizacije Alpe-Dunav-Jadran 1995. godine, zasjedanje Vijeća UCIP-a u travnju 2000. u Trogiru, ljetno sveučilište UCIP-a za novinare iz BiH, Hrvatske, Slovenije i Srbije 2002 itd.

Održavali smo veze s katoličkim novinarima iz Slovenije. Nekoliko smo se godina susretali, naizmjence kod njih i kod nas. Zadnji je susret organiziran na Krku 1999. godine.

Treba li se HDKN održati?

Povremeno se pojavljuju destruktivne ideje o tome da Društvo treba ukinuti. Lako je ukinuti, ali je jako teško nešto novo osnovati, a još teže obnoviti nakon što je bilo dokinuto.

Smatram da HDKN treba održati i razvijati. U građanskom pluralističkom demokratskom društvu (u kojem je svaki čovjek najprije građanin) u javnosti se može djelovati putem medija i putem udruga – političkih, gospodarskih i nevladinih. Prema tome, dva su razloga za opstanak udruge: radi nje same i da bude mjesto i sredstvo ostvarivanja naših interesa i zato da pomogne jačati naše medije, jer su oni ipak glas naše Crkve u javnosti, koliko god se katkad činilo da taj glas nije baš glasan.

Želim upozoriti na neke probleme.

1. Kad smo krenuli u osnivanje Društva osjetilo se veliko nepovjerenje. Bio sam u inozemstvu i vidio stvari za koje sam mislio da ih i mi možemo imati. Jedna od njih je bila i udruga katoličkih novinara. Kad smo pokrenuli organizaciju Društva bilo je nekoliko skupina u Zagrebu, među izdavačima i novinarima, među kojima je vladala konkurencija i nepovjerenje. Uglavnom se postavljalo pitanje za čiju to korist radim, imam li nekih osobnih interesa. Glasine koje su kružile jako su me čudile. Slično je bilo i u drugim udrugama koje sam podupirao ili pokretao. A onda sam dobio znanstveno objašnjenje: Europsko istraživanje vrednota prema kojemu smo obavili prvo istraživanje 1997. godine, zatim prvi val u koji smo se uključili 1999. te sljedeći od 2008. pokazali su da je kod nas uopće vrlo nisko povjerenje među građanima, a katolici očito nisu bolji od drugih. Naime, 1999. bilo je 17,9%, a 2008. 18,3%. Razlika se vidi kad se usporedimo s visoko razvijenim zemljama kao što su skandinavske gdje je povjerenje vrlo visoko (Danska 64,1%, Švedska 63, Finska 56,8%, Nizozemska 59,4%, Njemačka 33,1; Slovenija 21,2% i, za utjehu: Turska 6,7%, Rumunjska 9,9%). Ako nema povjerenja, onda društveni život nije uspješan; ljudi se teško udružuju politički (zato imamo toliko stranaka), gospodarski (zato imamo loše gospodarstvo), a ni udruge civilnoga društva nam baš ne uspijevaju. Stoga jednim od područja na kojem bi katolički tisak, ali i općenito Crkva, trebali raditi držim podizanje razine društvenoga povjerenja. Bilo bi dobro pozvati nekoga od sociologa koji bi o tome održao predavanje, ili čak niz predavanja da to osvijestimo. Tu je negdje i razlog zbog kojega naše Društvo tek životari, a nikako da se rascvjeta.

2. I još jedan problem. Primijetio sam da katolički novinari iz regije Alpe-Dunav-Jadran ne dolaze na susrete, koje su inače pokrenuli Talijani, kad se održavaju u Sloveniji ili u Hrvatskoj, osim možda jednog ili dvojice predstavnika. No na susrete u Austriji, Bavarskoj ili Madžarskoj dolaze u većem broju. Kad sam pitao jednog Austrijanca u čemu je problem, odgovorio mi je: Oni vam ne dolaze jer ste im uzeli Istru i Dalmaciju.

Spomenuo sam da smo imali redovite susrete sa Slovencima. No, kad su počeli pregovori Hrvatske o pristupu EU, ti su susreti prekinuti. Zanimljivo je da se katolički novinari u vrijeme žestokih rasprava nisu uključili u to da djeluju pomirujuće. Zato je zanimljivo pitanje: Jesmo li prije katolici ili smo najprije pripadnici svojeg naroda? Naravno, jedno smo i drugo. Ali znači li nam to što smo katolici nešto u rješavanju naših problema koje imamo kao Hrvati?

 

Članak 3. Statuta HDKN-a
(1) HDKN je strukovno, privatno društvo vjernika u Crkvi u smislu kan. 299. par 1. i 2., a ravna se odredbama Općega crkvenog prava, Zakonom o Udrugama (1997.), propisima HBK, ovim Statutom i ostalim važećim zakonima Republike Hrvatske.
(2) Prema Kanonskom pravu Društvo je autonomno u smislu kan. 321., a podložno je crkvenoj vlasti u skladu s odredbama kan. 305. i 323.
(3) Nadležna crkvena vlast za Društvo je HBK prema odredbama kan. 312. par 1. i 322. par. 1. i 2.

Članak 7. Statuta HDKN-a
(1) Ciljevi Društva su:
– zastupati kršćanska načela u svom informativnom djelovanju;
– promicati stručno usavršavanje svojih članova;
– promicati i štititi strukovna i ljudska prava članova u crkvenoj i društvenoj zajednici;
– zalagati se za širenje informativnog prostora i njegovanje informativne kulture i etike;
– promicati suradnju među novinarima u javnim glasilima;
– surađivati s odgovarajućim društvima, organizacijama i ustanovama u zemlji i inozemstvu.
(2) Ostvarivanje cilja iz 1. stavka ovog članka Društvo ostvaruje sljedećim djelatnostima:
– okuplja hrvatske građane, katoličke vjernike koji aktivno sudjeluju u javnim glasilima;
– organizira tečajeve, savjetovanja, predavanja, seminare, kongrese, tribine, radionice, škole i slične stručne skupove o problemima novinarstva i javnoga komuniciranja;
– potiče i tvarno pomaže studente i mlade stručnjake da se bave novinarstvom i proučavanjem fenomena javnoga komuniciranja u društvu i u Katoličkoj crkvi;
– izdaje stručne publikacije sukladno zakonu;
– obavlja ostale poslove koji pridonose ostvarivanju ciljeva ustanovljenih Statutom.