Drugi susret sudionika projekta Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama
Drugim edukativnim susretom sudionika projekta Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama održanim 26. siječnja 2024. u zgradi Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu nastavljene su projektne aktivnosti započete 1. rujna 2023., a koje će trajati do 28. veljače 2025. Na susretu su sudjelovali članovi nositelja projekta Hrvatskoga katoličkog sveučilišta i partnera Hrvatskoga katoličkog radija, Hrvatskoga društva katoličkih novinara i medijski profesionalac Ivica Zadro, te više pridruženih partnera. Dio sudionika je pratio događanje putem internetske platforme.
Prvi dio susreta je bio posvećen istraživačkom novinarstvu i dezinformacijama u izlaganju doc. dr. sc. Suzane Peran s Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Podsjećajući na zlatna pravila novinarstva o opetovanom provjeravanju i to iz najmanje dva neovisna izvora i davanju mogućnosti da se čuje i druga strana istaknula je bitne razlike istraživačkoga novinarstva u odnosu na to svagdanje. Dok se u svagdanjem novinarstvu izvoru pristupa u dobroj vjeri, dakako uz provjeru, u istraživačkom novinarstvu se u sve sumnja i višestruko provjerava, jer je istraživačkom novinaru zadaća otkriti istinu i identificirati odstupanja u bilo kojemu dostupnom mediju. Za istraživačko novinarstvo treba vremena i stručne osposobljenosti, što je ključno za sučeljavanje s dezinformacijama, a novinarima toga kronično nedostaje. Važno je imati u uredništvu i izvan njega one koji provjeravaju činjenice, inače će proći razne dezinformacije, zato što se u žurbi vjeruje izvoru (npr. službena stranica) i vlastitom iskustvu. Širenju dezinformacija pridonosi i manjak stručnosti u nekoj znanstvenoj temi, nepoznavanje jezika, nemogućnost da se dođe do izvorne objave, neprepoznavanje plaćenih istraživanja, oglasa i sl. Predavačica je istaknula potrebu izoštravanja kritičkoga mišljenja kod novinara, što bi se odrazilo i na prosuđivanje vrijednosti objave neke vijesti, te poznavanje društvenih mreža i tema izvan vlastitoga područja izvještavanja, uz što kvalitetnije poznavanje prikupljanja i provjere informacija i uputila na primjer edukacije skandinavskih novinara. U tomu mogu pomoći i alati koje razvijaju razne organizacije, primjerice Global Investigative Journalism Network. Spomenula je i više načina za borbu protiv dezinformacija, ističući i onu u vjerskim medijima, gdje upravo vjernici time što plaćaju te medije vrednuju njihove novinare i podržavaju ih u traganju za istinom.
Drugo je izlaganje bilo posvećeno vrstama i oblicima dezinformacija, s posebnim osvrtom na manipulacije u vizualnim sadržajima, a održao ga je dr. sc. Ivan Uldrijan s Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Promišljao je o novoj paradigmi masovnoga komuniciranja u kojem u ovom digitalnom dobu svatko može komunicirati sa svakim, slobodno i bez ograničenja, pa se time bitno mijenja i uloga masovnih medija. Slušatelje je sučelio s pitanjem mogu li uopće postojati „lažne vijesti”, a potom pojasnio pojmove „informacijskog poremećaja”, vrste i oblike dezinformacija. Takozvani „građani novinari”, blogeri, političari i dr. na društvenim mrežama proizvode tekstove, a čine to i roboti čime se stvara nova paradigma, ali ostaju ista profesionalna načela novinarstva. Uz oksimoron „lažnih vijesti“ (fake news), postoji niz drugih naziva: dezinformacije, misinformacije, malinformacije koji su prilično fluidni i lako prelaze jedan u drugi. Svim tim štetnim sadržajima je zajedničko da stvaraju informacijski poremećaj i njihovim je korisnicima teško razlikovati vjerodostojnu od obmanjujuće ili lažne informacije, čime se potiče nepovjerenje u tradicionalne medije i druge institucije, a dio korisnika društvenih mreža prelazi alternativnim izvorima upitne vjerodostojnosti. Uz potrebu razboritijega korištenja (online) informacija i kritičkoga promišljanja o autorima, u razotkrivanju dezinformacija može pomoći i umjetna inteligencija kao i niz pravila koja je predavač naveo. Manipulacije vizualnim sadržajima uprizorio je na nekoliko primjera videozapisa, te slika, njihovu okviru i nastanku, što je povijest zabilježila, ali i novije doba. Izvijestio je da se u fotonovinarskim krugovima raspravlja o potrebi revidiranja profesionalne etike i stvaranja novoga sveobuhvatnog etičkog kodeksa. Iako digitalna fotografija postavlja nova pitanja, svi odgovori dolaze iz starih vrijednosti (Associated Press), jer fotonovinari dobro znaju da je preinaka i insceniranje fotografije neetična.
U raspravi koja je uslijedila sudionicu su bili suglasni s izlagačima u stavu da je novinarska vjerodostojnost nužnost i da je borba protiv internetskih dezinformacija i namjernih „lažnih vijesti” jedan od najvećih izazova za novinarstvo u 21. stoljeću.
Tekst: Katica Knezović
Foto: Marija Belošević
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Sve ubrzanija, raznovrsnija i upitna kvaliteta dostupnih informacija u okrilju medijske platforme, s jedne strane i velika količina objavljenih dezinformacija te način, stil i uvjeti kojima se žele potaknuti promjene i/ili aktivnosti disperzirane (medijske) publike s druge strane, dovode do pitanja: urušavaju li se tradicionalni sustavi vrijednosti i važnosti medijskog sadržaja i je li u takvim izmijenjenim okolnostima došlo do uzdrmavanja osjetljive ravnoteže između javne odgovornosti i privatnih profita te interesa javnih prenositelja sadržaja?
U suvremenim se uvjetima, u kojima dominira digitalna tehnologija i posljedično digitalni prijenos sadržaja, neprestano stvaraju i distribuiraju velike količine različitih oblika medijskih sadržaja, uz niže troškove, a primijećena simbioza medija i tehnologije, među ostalim, utjecala je ne samo na bržu proizvodnju i autorstvo informacija, već napose na kvantitetu i kvalitetu objavljenoga i (površno) oslanjanje na profesionalne odrednice struke, od strane stvaratelja i „distributera“ sadržaja. Tehnološkim se dostignućima, tako multipliciralo i oblikovalo multimedijsko okruženje u kojem tradicionalne granice između medija i informatičkih te računalnih obilježja jesu neznatne, a produkt su konvergirani medijski sadržaji, koje kreiraju zainteresirani, a ne isključivo kompetentni. Digitalne redakcije, pružaju nešto lakši rad medijskim djelatnicima (što ujedno znači i manju potrebu za medijski obrazovanim stručnjacima) jer je omogućeno da im efikasnost, produktivnost i kreativnost budu izraženije, a preciznost intenzivnija, osobito, u pretraživanju novoga materijala. No, velika količina dostupnog sadržaja, ujedno ne predmnijeva i veliku količinu točnih, istinitih, kvalitetnih i/ili relevantnih objava. Svjedočimo, kako je brzo recikliranje postalo sinonim za današnje novinarstvo u kojem medijski djelatnici rade pod pritiskom kratkih rokova jer sadržaj oblikuju istovremeno za nekoliko medijskih platformi. Na taj se način stvorila i pogodna platforma za transfer dezinformacija, čija su obilježja lažna veza, lažni kontekst, izmijenjen i/ili izmišljen sadržaj.Naime, s jedne strane uglavnom je riječ o gotovo istovjetnoj ponudi među različitim medijima, koja se po principu „copy-paste“ udvostručuje i/ili multiplicira osobito na internetskoj platformi na kojoj se osobito očituje rapidna popularizacija koja rezultira tabloidizacijom i senzacionalizmom (procesi koji traju, a oblikovani su degradiranjem relevantnih vijesti i davanjem prednosti dezinformacijama). S druge strane, sadržaj je puno kraći, a istraživački, odnosno, analitički pristup, kao da je izumro u ritualnom procesu i raljama „kloniranja vijesti“. Digitalna tehnologija utjecala je jednako tako na proces selekcije i odabira sadržaja te na prilagodbu korisnicima, čija je moć danas gotovo istovjetna tradicionalnoj medijskoj publici. Odabiru se sigurne vijesti (temeljene na činjenicama i sigurnim idejama) te lažne informacije koje se prezentiraju kao činjenice koje se brže mogu objaviti, favoriziraju se službeni izvori i pribjegava se balansu sadržaja. Nadalje, publici se nameće ono u što se želi da vjeruju, potencirajući često i moralnu paniku, a pritom uvažavajući komercijalni imperativ. Štoviše, mogućnost da korisnici, ne samo odabiru već i (istovremeno) kreiraju medijski sadržaj, kao posljedicu ima individualiziran i specifičan krajnji medijski proizvod. U takvim uvjetima, dezinformacije, misinformacije i
malinformacije stvorene su i distribuirane s namjerom obmanjivanja javnost u korist onoga tko ih plasira. Pozornost medijskih recipijenata brže i lakše zaokupi kontroverzan, senzacionalistički sadržaj s primjesama iznenađenja, čime se naglašavaju određena postojeća uvjerenja ili predrasude, potiču se emocije i vizualno je upečatljiv – a sve to dezinformacije uglavnom jesu. Često izgledaju atraktivnije od vjerodostojnih sadržaja i zbog toga ih korisnici lakše zamijete i brže dijele. Pored toga, poslovni model internetskih platformi temelji se na što većem angažmanu korisnika i zadržavanju njihove pozornosti koja se zatim usmjerava ka oglašivačima. Takav poslovni model daje prednost sadržajima koji ostvaruju veći angažman i potencijal viralnosti, a upravo laži imaju potencijal širenja „dalje, brže, dublje i šire” od istine i to ponajčešće u uvjetima političkih događaja te u izvanrednim okolnostima.
Tehnološka je konvergencija ujedno promijenila i preoblikovala dotadašnje mogućnosti selekcije, slanja, primanja i napose odabira sadržaja. Predmnijeva se kako su učinci digitalne tehnologije i usporedni proces konvergencije, eksplicitno utjecali i na kreiranje imidža suvremene medijske publike, u čijem se identitetu lako mogu prepoznati elementi interaktivnosti, sposobnosti, obrazovanja i samosvijesti, ali i manje predvidljivosti pri odabiru medijskih sadržaja te lakše podilaženje dezinformacijama. S time u vezi, migracijsko ponašanje publika, određeno je njihovom spremnosti za odlaskom bilo gdje u potrazi za željenim informacijama i zabavom. U digitalnom je dobu pojam javnosti zamijenjen mnoštvom publika s posebnim pojedinačnim interesima/zahtjevima i onima u odnosu na apliciranje u odnosu na medijski sadržaj (posrednici u kreiranju sadržaju, konstitutivni za određene medijske uratke te oni koji neposredno generiraju sadržaje). Nadalje, član publike tako više nije dio mase, već je pojedinac ili dio mreže, koju na osobniji način sam odabire. Temeljem toga, pojam publika nadopunjen je pojmom korisnik, ali s drugačijom konotacijom i perspektivom korištenja tehnologija i sadržaja. Medijski primatelji više nisu pasivni članovi jednosmjerne mase, već aktivni pojedinci koji se kreću u jedinstvenim smjerovima. Uvjetni utjecaj u odnosu medij – publika zamijenio je uloge te se publika u većoj mjeri ističe u gotovo istovjetnoj mogućnosti pri kreiranju i selekciji sadržaja te kroz jasnije direktne povratne informacije. Korisnicima se nudi mogućnost da uz primanje raznolikoga sadržaja, sami kreiraju i/ili sudjeluju u oblikovanju multimedijskih formi i informacija te da komuniciraju s disperziranim pripadnicima virtualnih zajednica na više komunikacijskih razina istovremeno. Jednako tako, oni postaju (istovremeno) i proizvođači, ali i primatelji diskursa i izvan interpretacijske razine (svojstvene publici).
Konvergencija medija i inih sadržaja očituje se i oslabljenoj moći te jačanju moći publike i dezinformacija kojima su izloženi. Digitalni su učinci postavljeni na pijedestal socijalnih promjena, koje su publiku izmijenile do evolucijskih razmjera, a pristupi shvaćanju iste, polaze od njihove izrazite autonomije. U skladu s autonomijom, fluidnoj se publici „dodjeljuju“ i svojstva kontrolora sadržaja i aktivnosti pojedinih korisnika. Gledano u cjelini, medijska demokratizacija, posljedično je fragmentirala javnu sferu u kojoj suvremeni mediji imaju umanjenu socijalno integrativnu ulogu. Nadalje, suvremeno novinarstvo u svojem izmijenjenom obliku, smanjuje očekivanja i sve veće zahtjeve publike, koja u želji za sadržajem od vlastitih specifičnih interesa, vrlo lako postaje korisnik i kreator istoga, a novinari, pak, istinitost, objektivnost i relevantnost – temeljne postulate svoje profesije, prikazuju i shvaćaju kao tradicionalne ideale izgubljene u bespuću digitalne ere. U skladu s time, nova javna komunikacija uvjetovana je mnogim dostupnim alatima sudjelovanja u javnom diskursu, koji joj daju obrise egalitarnog procesa u kojem svi mogu komunicirati sa svima.
Medijska je publika istovremeno izložena obilju dezinformacija te uslijed slabe (samo) regulacije medija i nezaštićena od istog, ali je upitna kvaliteta iole dostupnog medijskog sadržaja osigurana i radi brojnih samoprozvanih (ne) medijskih profesionalaca i stručnjaka, ujedno potpunih stranaca, koji iskorištavaju laku dostupnost i otvorenost interneta i zatrpavaju komunikacijsku platformu lošim, odnosno, nekvalitetnim sadržajem i dezinformacijama koje zagađuju informacijski prostor, narušavaju javnu komunikaciju i demokratske procese u društvu. Usporedno, digitalna tehnologija i akceleracija ne utječu samo na oslabljenje kontrole komunikacija na regulativnoj razini, već i na društvene, kulturološke i demokratske čimbenike.
Kompleksne promjene već ostavljaju važne, trajne, čak i revolucionarne posljedice i utiske na publiku jer medijski sadržaj postaje produkt komercijalnih utjecaja te pritisaka i moćnih tehnoloških učinaka, a novinari više nisu u mogućnosti biti jedini i privilegirani proizvođači javnih informacija. I dalje prisutna moć nakladničkih i medijskih kuća vodi ka trendu deregulacije i neizvjesnosti efikasne regulacije medija, a publici se pruža preuzimanje aktivnije uloge u pronalaženju, analizi i distribuciji sadržaja. Uspon, medijskih korisnika stoga nije samo produkt tehnoloških mogućnosti, već i možebitno kolateralna žrtva učvršćene pozicije neoliberalnog kapitalizma i od strane digitalnog globalizma. Istovremeno, participacija publike svakako je utjecala na demokratski proces radi javnog i bržeg elektronskog dosega dezinformacija. Nova tehnološka rješenja također, predmnijevaju i izmijenjene medijske formate, koji s jedne strane poboljšavaju sliku medijskog pluralizma i raznolikosti sadržaja, ali s druge strane direktno narušavaju kvalitetu objavljenoga jer je sadržaj u većoj mjeri istovjetan, „kloniran“ i trivijalan. Slijedom toga, narušavanje i zaobilaženje etičkih normi u izvještavanju, koja nastaju manipulacijom medija, iako nisu nova, digitalizacijom postaju mnogo lakša, ali i teža za otkriti. S tim u vezi, izazovi digitalnih redakcija bi među ostalim, svakako trebali biti usmjereni na osiguravanje i ostvarivanje balansa etičkih normi između privatnosti i profitabilnosti.
No, je li interes za vijesti i medije zaista pao ili se radi o fragmentaciji čitatelja i publike? Iako određeni teoretičari su mišljenja kako online novinarstvu treba dati priliku i vremena da dozrije do pravilnih standarda postavlja se pitanje, je li zaista interes publike za trivijalnim sadržajem nadjačao potrebu za kvalitetnim i analitičkim uradcima? Tko je odgovorniji u tom smislu: publika ili medijski djelatnici? Na koji se način vrši i što je regulacija te kakvi su interesi javnosti u svemu tome, pitanja su na koja brojna interdisciplinarna istraživanja što prije moraju ponuditi jednoznačne premise.
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
„Dezinformiranje, klevetanje protivnika, blaćenje ljudi, najteži je grijeh koji obavijesna sredstva mogu počiniti“, izjavio je Papa Franjo, uspoređujući lažne vijesti s bolešću.
Opće je poznato da se demantiraju pogrešno objavljene vijesti. Pitanje je: ono što je pogrešno objavljeno, ostaje li u trajnom sjećanju konzumenata medija? Hoće li ljudi više vjerovati, ranijoj, netočnoj vijesti ili demantiju?
Povrijeđeno dostojanstvo suca
Internetski portal www.telegram.hrje od suca Općinskog suda u Osijeku Ivana Sajtera primio zahtjev za ispravkom informacija u tekstu „Kako su se država i Crkva udružile u zaštiti svećenika pedofila koji, bez straha od zatvora, smiju silovati djecu“, objavljenom 30. rujna 2017. godine.
Sudac Sajter navodi da su pod tim naslovom i podnaslovom “Presuda koju je donio sudac Ivan Sajter je sramotna, ali zapravo očekivana” objavljene netočne i neosnovane informacije , te uvrede čime je teško i trajno povrijeđeno njegovo dostojanstvo, ugled i čast.
„U navedenom članku se na senzacionalistički i tendenciozan način komentira kazneni postupak. U rubriciranom sudskom predmetu okrivljenik nije bio optužen za silovanje kako se to pogrešno implicira u spornom tekstu. Optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku okrivljenik je optužen za kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka iz čl. 154. st. 1. t. 2. u svezi s člankom 152. st. 1. Kaznenog zakona. Za navedeno kazneno djelo je i proglašen krivim, te mu je izrečena kaznenopravna sankcija unutar zakonskog okvira bez ublažavanja.
Na temelju odredbe čl. 2. Zakona o kaznenom postupku, postupak se provodi samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja, odnosno državnog odvjetništva, a sud ne može optuženika proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onoga koje mu se optužbom stavlja na teret. Budući da okrivljenik nije bio optužen za kazneno djelo silovanja, prvostupanjski sud nije ni smio suditi za to kazneno djelo, čak i da je utvrdio postojanje elemenata kaznenog djela silovanja. U samom naslovu “Kako su se država i Crkva udružile u zaštiti svećenika pedofila koji, bez straha od zatvora, smiju silovati djecu” neosnovano i zlonamjerno se implicira pristrano i nesamostalno suđenje, te se senzacionalistički plasira teza o udruživanju s Crkvom kako bi se štitili svećenici pedofili“.
Muke po jednom stanu
IKA je 31. listopada 2016. objavila Demantij Zadarske nadbiskupije zbog kleveta i neistina kojima je izložena u svezi stana u ulici don Ive Prodana 15 u Zadru i obitelji Mika. Povod demantiju je taj što „već nekoliko tjedana na portalu Zadar News novinar pod šifrom M.V. objavljuje novinarske članke o obitelji Mike Donata, koji je bespravno uselio u stan kojega je vlasnik Zadarska nadbiskupija i Župa sv. Šimuna, i iznosi svakojake neistine“. U demantiju koji potpisuje odvjetnik koji zastupa Zadarsku nadbiskupiju stoji: „Nije istina da Zadarska nadbiskupija nema socijalnog osjećaja za obitelj Mike Donata. Istina je da je neko vrijeme (od 1996.-1997.) dok je bio podstanar u ulici Ferde Šišića 10/A bio korisnik pomoći Caritasove socijalne službe, kao i Službe socijalne skrbi Zadar, a prema čijim podatcima je imao prijavljeno prebivalište na gore navedenoj adresi“. Nadalje „nije istina kako Crkva, odnosno Zadarska nadbiskupija bilo kome prijeti, pa tako niti obitelji Mika, već ista samo pravnim putem kao nesporni vlasnik predmetne nekretnine i kao zaštićeno kulturno dobro pokušava ostvariti zaštitu svojih prava jednako kao i bilo koja pravna ili fizička osoba u Republici Hrvatskoj“. „Nije istina kako je predmet postupka samo maloljetna kći, već svi članovi obitelj Mika koji su bespravno uselili u tuđi stan, vlasništvo Zadarske nadbiskupije i Župe sv. Šimuna i tamo godinama borave. Nadbiskupija je bila strpljiva i više godina čekala da dođe u posjed spomenute nekretnine mirnim putem, no to se nažalost nije dogodilo. „Nije istina kako Mika Donato ima neka prava na predmetnoj nekretnini, a što je sve razvidno iz vlasničkog lista. Istina je kako je Mika Franci bio vlasnikom ½ podrumskih prostorija i ½ dvorišta-vrta. Međutim, ta vlasnička prava je prenio na Zadarsku nadbiskupiju i župu sv. Šimuna kupoprodajnim ugovorom 24. ožujka 1994. godine, za koja mu je i isplaćen novčani iznos od 162.000,00 HRD-a“. „Čudno je, stoga, i uvjerenje o prebivalištu kojeg ste objavili na vašim stranicama iz kojeg proizlazi da je Mika Donato imao prijavljeno prebivalište od 30. kolovoza 1984. godine na adresi Zadar, don Ive Prodana 15, budući Mika Donato nikada nije bio vlasnik stana koji se nalazi na toj adresi, a niti mu je Zadarska nadbiskupija ili Župa sv. Šimuna dala odobrenje za prijavu prebivališta“. „Iz svega naprijed navedenog razvidno je kako su netočni svi navodi koje ste iznijeli u svojim člancima i kako su isti usmjereni isključivo ka klevetanju i nanošenju štete ugledu Crkve kao institucije“.
Euharistija se u Katoličkoj Crkvi nije promijenila
Kako prenosi portal bitno.net, predstavnici Finske luteranske crkve, koji su u Rimu boravili u sklopu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana i proslave blagdana sv. Henrika, prisustvovali su svetoj misi te tijekom pričesti prišli svećeniku i zatražili blagoslov, držeći pritom desnu ruku na lijevom ramenu, čin koji predstavlja znak nemogućnosti primanja pričesti. Svećenik-pričestitelj inzistirao je da im pruži pričest te je cijela delegacija primila Tijelo Kristovo vrativši se u svoje klupe. Incident je postao poznat tek povratkom delegacije u Finsku, kada je za njihovu novinsku agenciju Kotimaa, biskup Samuel Salmi od Oulua dao izjavu o spomenutom događaju pritom se referirajući na “novi mentalni sklop” pape Franje, tj. njegovu želju za većim jedinstvom između različitih denominacija. Međutim naglasio je kako Papa nije bio prisutan na misi.
Uskoro je Katolička Crkva u Finskoj, točnije direktor njena Katoličkog informativnog centra, Marko Tervaportti, objavila demantij u kojem piše kako se “Euharistija u Katoličkoj Crkvi nije promijenila”. “Samo članovi Katoličke Crkve u stanju milosti mogu primiti katolički sakrament Euharistije ilitiga Svetu pričest”, piše u tekstu. Kritiziran je i luteranski biskup Salmi te njegova izjava kako je Vatikan razvio “novi ekumenski stav”. Autor demantija piše kako je to pogrešno zaključivati na temelju nečije pogreške pri dijeljenju pričesti. Pritom argumentira i kako “novi mentalni sklop” pape Franje ne predstavlja promjenu Nauka, već je znak katolicima da pažljivije preispituju svoju savjest kako bi lakše odredili jesu li sposobni primiti pričest.
Nebrojenim netočnim informacijama, koje onda prate demantiji, pridružuju se površni novinarski uradci. S nadnevkom 28. listopada 2023. portal Klikni.hr objavio je kako su samo dvojica svećenika u Hrvatskoj proslavila dijamantni jubilej, 60 godina misništva. Pater Rikard Patafta i fra Bonaventura Duda. Netočna je to tvrdnja koja, očito, nije shvaćena zlonamjerno, pa dosad nisu uočeni demantiji. Dakako, dijamantnih jubileja bilo je znatno više. Slavili su ih svećenici koji su navršili 85. godina života.
Ne prikriva se počinitelj kaznenog djela
‘Dana 8. lipnja 2018. na internetskoj stranici Emedjimurje – međimurski internetski portal objavljen je članak pod naslovom “Varaždinska biskupija o krivnji urušavanja crkve u Svetom Jurju na Bregu” koji je potpisao autor S. Mesarić. „U članku se iznose neistiniti navodi i donose pogrešni i neutemeljeni zaključci o radu državnog odvjetništva u odnosu na kazneni postupak u vezi događaja od 4. lipnja 2008. u kojem je došlo do urušavanja crkve u Svetom Jurju na Bregu“. „Netočna je informacija iz članka da ODO Čakovec 10 godina nije riješilo ovaj postupak, odnosno kaznenu prijavu, navodi Darko Galić, glasnogovornik Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu u demantiju objavljenom 12. lipnja 2018.
„Naime, Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu je dana 20. prosinca 2010. podiglo optužnicu pred Općinskim sudom u Čakovcu kojom se prvookrivljenik, fizička osoba i drugookrivljeno trgovačko društvo terete da su počinili kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine teškim kaznenim djelom protiv opće sigurnosti iz člana 271. stavak 3. u svezi člana 266. stavak 1. i stavak 2. Kaznenog zakona, i to na način da su iz nehaja pri izvođenju radova na župnoj crkvi u Svetom Jurju na Bregu postupili protivno općepriznatim pravilima struke i time prouzročili tešku tjelesnu ozljedu jedne osobe i imovinsku štetu velikih razmjera.
Dakle, ODO Čakovec je riješilo ovaj postupak i podnijetu kaznenu prijavu podizanjem optužnice protiv jedne fizičke i jedne pravne osobe pred Općinskim sudom u Čakovcu. Stoga je u citiranom članku potpuno pogrešno i neutemeljeno zaključeno da se tijekom 10 godina šutnje prikriva počinitelj kaznenog djela“.
Neno Kužina
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
“Braća su pak brže-bolje noću odaslala Pavla i Silu u Bereju. Kad su stigli, odoše u židovsku sinagogu. Ovi su Židovi bili plemenitiji od solunskih: primili su Riječ sa svom spremnošću i danomice istraživali Pisma da li je to tako. Mnogi od njih stoga povjerovaše, a tako i nemalo uglednih grčkih žena i muževa. Ali kad su solunski Židovi doznali da Pavao i u Bereji navješćuje riječ Božju, odoše te i ondje podjariše i uzbuniše svjetinu. Braća tada brže-bolje uputiše Pavla k moru. Sila pak i Timotej ostadoše ondje. Pratioci dovedoše Pavla do Atene pa se vratiše noseći Sili i Timoteju zapovijed da što prije dođu k njemu.”(Dj 17, 10-15)
Ono što ovu zgodu u Bereji (i raniju zgodu u Ikoniji, Dj 14, 1-7) čini zanimljivom za osvrt unutar teme dezinformacija u vjerskim temama, kojom se želim pozabaviti, jesu Lukine riječi o Židovima u Bereji: “Ovi su Židovi bili plemenitiji od solunskih: primili su Riječ sa svom spremnošću i danomice istraživali Pisma da li je to tako. Mnogi od njih stoga povjerovaše, a tako i nemalo uglednih grčkih žena i muževa” (Dj 17, 11-12). Izvještaj valja staviti u kontekst Pavlova teološkog govora. Pavao svakako nije imao sustavnu teologiju u njenom današnjem znanstvenom smislu. Ono što Pavao uvijek i posvuda navješćuje, govorio Židovima ili Grcima, uvijek je u suštini isto – Isus Krist, Njegova smrt i uskrsnuće. Židovima govori kroz Pismo i u sinagogama, dok Grcima u govoru prilazi drugačije, odnosno mimo tradicije koju oni ne baštine kao Židovi – suočavajući kršćansku objavu s helenističkom mišlju iz čega se razvila teologija kao znanost sveobuhvatnog ljudskog promišljanja o Bogu.
Pavlov govor o Uskrslome teološki je gledano teologija religioznog iskustva, izricanje osobnog povjerenja u Boga, ali ne bez razlogā takvog povjerenja koje vjeru u Uskrsloga ne miješa s praznovjerjem. Takva teologija ostaje u čistoći i vjerna u neizostavnoj solidarnosti s odbačenima, solidarnosti koja izlazi iz Božje objave milosrđa. Kada propovijeda Židovima Pavao govori kroz Pismo i tradiciju zaokružujući tako teološki govor kroz dva konstitutivna mjesta teološke spoznaje. Berejski Židovi su upravo kroz Pismo kao mjesto teološke spoznaje istraživali Pavlovo naviještanje i primili Radosnu vijest kroz zajednicu (Luka navodi sinagogu i mnoge od njih) koja nosi tradiciju – drugo konstitutivno mjesto teološke spoznaje. Upravo oslanjanje na teološka mjesta čini našu teološke spoznaju, čijim izvorima, metodama i mogućnostima se bavi teološka epistemologija. Teološka spoznaja ima i svoja interpretativna mjesta: Crkvu, Opći sabor, Papu, Crkvene oce i skolastičke teologe. Osim toga, osobito u novije vrijeme, teološke spoznaje svoje izvore vide i na neteološkim mjestima: ljudskom razumu i povijesti. W. Kasper govori i o teološkom mjestu svijeta, a Konstitucija Gaudim et spes govori još i o znakovima vremena. Teološka epistemologija je proučavanje temelja teološkog znanja do kojega se dolazi u svjetlu crkvene vjere.
Zgoda u Bereji nam svjedoči o još nečemu, o podjarivanju i uzbunjivanju svjetine. Danas bi to nazvali malinformacijama i dezinformacijama koje nisu posebnost današnjeg vremena, no jest infodemijska silina njihove diseminacije s značajnim ali i prijetećim utjecajem. U današnjoj preopterećenosti i izloženosti informacijama postaje sve važnija budnost nad (dez)informacijama u vjerskim temama, odnosno važnim postaje proučavanje temelja teološkog znanja u svjetlu crkvene vjere s dometom koji neće ostati samo u akademskim krugovima i na bogoslovijama. Odnosno, kako se Luka izrazio – postaje važno danomice istraživati Pisma da li je to tako. Grč. glagol anakrinō ovdje ima značenje kritičkog ispitivanja.
Društvene mreže, kao glavni krivac i izazov u infodemijskom širenju (dez)informacija, nemaju inherentnu pozitivnu ili negativnu moć. Njihov učinak ovisi prvenstveno o ljudima koji ih koriste i načinu na koji ih koriste. U najboljem slučaju društvene mreže su dovele do demokratizacije informacija, ali u najgorem slučaju rezultirale su obiljem dezinformacija i omogućile nedovoljno kontrolirano širenje negativnog sadržaja. I u najboljem i najgorem slučaju takvo stanje na jedan novi način izaziva tradicionalne hijerarhije i sustave – postavlja pitanje vjerske pismenosti kao sposobnosti razumijevanja vjerskih sadržaja. U takvom svijetu vjerska pismenost je važna i svi je trebaju shvatiti ozbiljno, uključujući oni koji nisu vjernici. Veća vjerska pismenosti znači opremanje ljudi sa znanjem i vještinama za pouzdano razumijevanje i raspravljanje o vjerskim temama, točno i kritički.
Izazov je poseban i s obzirom na znakove vremena obilježene krizom vjere i razuma u njihovoj komplementarnosti na koju papa Ivan Pavao II. želi ukazati u enciklici o odnosu vjere i razuma Fides et ratio. Upravo iz ove krize javili su se razni izmi: racionalizam, fideizam, eklekticizam, historicizam, pragmatizam, agnosticizam i dr., s danas dominantnim tehničkim razumom koji ne postavlja pitanja. Papa želi ukazati na komplementarnost vjere i razuma polazeći od biblijskog razumijevanja. On ne polazi od velikih teoloških teza već od ljudskog iskustva, od grčkog natpisa na hramu u Delfima: “Spoznaj samog sebe!” želeći naglasiti kako nas sama ljudskost upućuje na važnost spoznaje istine.
Upravo metoda u teološkoj spoznaji koja se sastoji od dva jednako bitna koraka: slušanja vjere (iskustvo – spoznaja se sastoji u slušanju i prihvaćanju Objave) i razumijevanja vjere (refleksija i kritičko promišljanje nad prihvaćenim) nudi nam se kao put koji u povezanosti s iskustvom izbjegava da teološki pojmovi budu apstraktni i nerazumljivi. Danas postaje posebno potrebno preispitivati teološke pojmove u njihovom značenju u konkretnoj situaciji vjere pojedinca ukoliko želimo da teološki pojmovi poput milost, spasenje, grijeh – danas opet nešto znače. To pred ovo vrijeme stavlja jedno od gorućih pitanja teologije – pitanje razumljivosti teološkog govora, interpretacije teoloških pojmova i istina u posebnostima vremena na način kako nas apostol Petar poziva: “Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onime budu postiđeni za što vas potvaraju” (1Pt 3,15-16), ili apostol Pavao “Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti” (2 Kor 1, 24).
Marinko Nikolić
13. studenoga 2023.
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Prvi susret sudionika projekta Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama
Vijest mora biti istinita ili nije vijest
U zgradi Hrvatske biskupske konferencije na zagrebačkom Ksaveru 6. studenoga je održan prvi edukativni susret sudionika projekta Kritička analiza dezinformacija o vjerskim temama. O projektnim aktivnostima koje traju od 1. rujna 2023. do 28. veljače 2025., u ime nositelja projekta Hrvatskog katoličkog sveučilišta, uvodno je govorila voditeljica Projekta doc. dr. sc. Lana Ciboci Perša s Odjela za komunikologiju. Podsjetivši na to kako su partneri Hrvatski katolički radio, Hrvatsko društvo katoličkih novinara i medijski profesionalac Ivica Zadro, spomenula je i pridružene partnere, a to su: Nadbiskupijska klasična gimnazija „Don Frane Bulić“ s pravom javnosti, Split, Katolička klasična gimnazija s pravom javnosti u Virovitici, Biskupijska klasična gimnazija Ruđera Boškovića s pravom javnosti iz Dubrovnika i Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti, Sinj. Doc. dr. sc. Ciboci Perša govorila je o povjerenju, napose mladih. „S obzirom na podatak kako se petina mladih informira preko društvenih mreža među kojima je TikTok najpopularniji, pitanje je kako će se to odraziti na sve medije. U istraživanju koje je na Fakultetu političkih znanosti proveo prof. dr. sc. Igor Kanižaj, ispitanici su priznali kako svakodnevno najviše dezinformacija pronalaze na internetskim portalima i društvenim mrežama.
Nakon poražavajućih rezultata Eurobarometra iz 2018., govorilo se o potrebi veće uključenosti medijske pismenosti na svim razinama društva. Od tada u tom smislu nije puno učinjeno pa se postavlja pitanje odgovara li našim političarima da se nešto izmijeni, da postanemo medijski kompetentni“, primijetila je dr. sc. Ciboci Perša. Terminologija lažnih vijesti, nastavila je, osobito se počela primjenjivati 2016. godine, spomenuvši predizbornu kampanju bivšeg američkog predsjednika Trumpa, koji ju nije prihvaćao, pa stručnjaci diljem svijeta izbjegavaju korištenje ovog termina. Jedan od temeljnih postulata je da vijest mora biti istinita. Ili nije vijest. Uvodničarka je navela niz primjera informacijskog poremećaja, poput informacije da je papa Franjo dao podršku Donaldu Trumpu. I onda se pokazuje da je puno više ljudi čulo za dezinformaciju nego za demanti dezinformacije. Ono što je kod njih najvažnije je da one definitivno pokušavaju utjecati na naše emocije. Jedan od oblika je propaganda, što vidimo posljednje dvije godine s obzirom na svjetsku situaciju, ratove, gdje u prvom planu imamo djecu, istaknula je, uz ostalo, doc. Ciboci Perša.
Dezinformacija – grijeh novinarstva
Govoreći o dezinformacijama o vjerskim temama s naglaskom na Katoličku Crkvu i o ulozi katoličkih medija u borbi protiv takvih sadržaja, doc. dr. sc. Suzana Peran, također s Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, osvrnula se na dokumente Katoličke Crkve o medijima u kojima se ističe važnost i vrijednost provjerene i istinite informacije. Istaknula je poruku pape Franje uz Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija 2018. godine naslovljenu “Istina će vas osloboditi” (Iv 8, 32). Fake news i novinarstvo mira“.
U toj poruci Papa ističe potrebu sprječavanja širenja lažnih vijesti i govori o tragediji dezinformiranja u kojoj se diskreditira i demonizira drugoga. Dr. sc. Peran podsjetila je i na Papine riječi o infodemiji za vrijeme pandemije te naputak koji je dao članovima katoličke udruge koja je provjeravala istinitost informacija o COVID-19 u medijima, da su kršćani protiv nepravde i laži ali uvijek za čovjeka. Spomenula je i Papin govor iz kolovoza 2023. u kojemu se dezinformacije svrstavaju u grijehe novinarstva, kao i poruku katoličkim novinarima okupljenima u organizaciju SIGNIS 2022. u kojoj papa Franjo ističe važnu ulogu katoličkih medija u borbi protiv dezinformacija, učeći kako razlikovati istinu od dezinformacije. Na tome tragu doc. dr. sc. Peran prikazala je nekoliko konkretnih pothvata Katoličke Crkve u svijetu – od Europe, SAD-a, Azije i Južne Amerike – u borbi protiv dezinformacija, metodologiju kojom se služe u provjeri informacija te nastojanja oko medijske pismenosti vjernika kroz različita predavanja i radionice. S poštovanjem je navela što na području provjere medijskih informacija o vjerskim temama čine druge kršćanske Crkve. Na završetku je zajedno s polaznicima edukacije analizirala neke primjere dezinformacija koje su o djelovanju pape Franje i o Katoličkoj Crkvi bile objavljene u svjetskim i hrvatskim javnim glasilima.
Tekst: Neno Kužina
Foto: Marija Belošević
Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
