Arhiva oznaka: Došašće

Održana duhovna obnova “Otajstvo  Betlehema – malenost”

Hrvatsko društvo katoličkih novinara održalo je u četvrtak, 19. prosinca u kapucinskom samostanu u Kapucinskoj ulici u Zagrebu duhovnu obnovu.

Prigodnim nagovorom na temu  “Otajstvo Betlehema – malenost” Isusove male sestre Sonja i Blaženka nastojale su potaknuti prisutne na prepoznavanje malenosti u svakodnevnom životu. Nagovor je obilovao mislima Male sestre Magdalene o Betlehemu kao znaku malenosti, siromaštva i otvorenosti svijetu. Također, Betlehem je mjesto molitve, jer „Betlehemske jaslice imaju nešto tako lijepo i tako veliko, a to je Krist, ujedno Bog i čovjek. U produžetku te kolijevke nazire se nazaretska radionica, Muka, Križ i sva slava Uskrsnuća i neba.” Mala sestra Magdalena je zapisala, da je Betlehem i znak nemoći, jer „u svom preobilju ljubavi Krist, Sin Božji, htio je proći kroz stanje nemoći svakog maloga djeteta, jedino stanje koje stavlja neko biće u ruke drugim ljudima, u potpunom predanju.”

O jaslicama pak je zapisala, da su one simbol mira na zemlji. S. Sonja i s. Blaženke podsjetile su na činjenicu da je susret s Djetetom Isusom korijen mističnog iskustva male sestre Magdalene. Iz toga proizlazi i njezin poziv „Promatrajte jaslice… Žarko molite za milost jaslica: otvorite svoje srce da primite sasvim maloga Isusa kao što se prima željkovani i najdraži gost…“  U tom su vidu Male sestre pozvale prisutne da u ruke prime Malog Isusa te mu u tišini izreknu svoju molitvu.

Predbožićni susret i duhovna obnova

Predbožićni susret i duhovna obnova Hrvatskoga društva katoličkih novinara održana je u kapucinskom samostanu u zagrebačkoj Donjoj Dubravi. Kao i za vrijeme ranijih susreta, i ovoga puta je praćenje susreta bilo omogućeno i putem platforme ZOOM, te se tako krug slušatelja proširio na razne dijelove Hrvatske i Slovenije.

Nakon pozdravnih riječi predsjednice Društva, Suzane Peran, uvodni nagovor održao je duhovni asistent fra Jure Šarčević, OFMCap. On je u središte svoga promišljanja stavio naglasak na promjenu slike koju imamo o Bogu, potom misterij utjelovljenja, te istinu o čovjeku. Sve je potaknuo, da u svako, a osobito u ovo vrijeme pripreme za dolazak Gospodnji, shvatimo da što smo bliže Kristu, više smo ljudi.

U ovoj prigodi s okupljenima je osvrt na nedavni jednomjesečni boravak u Ugandi podijelio član Društva Brane Vrbić.

On je posjetio hrvatskoga misionara vlč. Gabrijela Jukića, rodom iz Žepča, koji djeluje u župi Morulem, biskupija Kotido. Vrbić i s. Jelica Jukić, rođena sestra misionara, inače i medicinska sestra, tijekom boravka susreli su se s učenicima i nastavnicima, posjećivali su bolesne, pomagali u svemu što je bilo potrebno.

U uvodnom dijelu, Vrbić je kratko predstavio zemljopisni smještaj Ugande, te se posebno osvrnuo na stanovništvo. Oko 80% je mlađe od 30 godina starosti, a starije osobe gotovo da se ne mogu susresti. Prema vjerskoj pripadnosti oko 40% je katolika, 32% protestanata, 13,7% su muslimani i 11,1% pentekostalci. Župa na kojoj djeluje vlč. Jukić broji oko 40.000 vjernika. Mnoga djeca ne idu u školu zbog udaljenosti i neimaštine. Hrana je skromna, a veliki je problem s vodom. Osim siromaštva, veliki su problem mladenačke trudnoće i AIDS. Usred Afrike nalazi se dispanzer „Mara Jukić“, koji je otvorio hrvatski misionar i nazvao ga po ženi iz Žepča koja je umrla na glasu svetosti.

Vrbić se osvrnuo i na misna slavlja koja se odlikuju radosnim pjevanjem, te posebno naglasio radost na licima djece i svih koji se susreću. „Narod su vrlo drag, veseo, unatoč teškim uvjetima života. Duboko me dirnula Afrika“, rekao je Vrbić.

Posjet hrvatskom misionaru vlč. Gabrijelu Jukiću u Ugandi

Na pitanje prisutnih oko priprema, naglasio je da su pripreme vrlo bitne, jer u suprotnom oni koju odu kao volonteri mogu se brzo razočarati. Prisutne je potaknuo da mole za misionare. „To je nešto što može svatko učiniti. Bio bi sretan, kada bi nakon ovog večerašnjeg susreta, svaki prisutan izmolio barem jednu Zdravo Mariju. Osim molitve, i svaka druga pomoć je dobrodošla, bez obzira kojem misionaru odlučite pomoći.“

Nakon međusobnog tradicionalnog darivanja, susret je završen zajedničkim agape.

Na kraju susreta su članovi Društva potaknuti da tijekom ovoga došašća, prema vlastitim mogućnostima, doniraju za djelovanja misionara u Ugandi.

Foto i tekst: Marija Belošević

Duhovna obnova za katoličke novinare

Održan predbožićni susret i duhovna obnova za katoličke novinare

Hrvatsko društvo katoličkih novinara organiziralo je u subotu, 17. prosinca predbožićni susret i duhovnu obnovu svojih članova. Tema susreta „Što nakon Godine milosrđa“ bila je znakovita tim više, što se susret održao u župi sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi, mjestu koje je ove godine imalo milost biti stjecište onih koji su željeli dotaknuti sarkofag s tijekom toga sveca, djelitelja milosrđa preko sakramenta pokore i jednoga od zaštitnika netom završene Godine.

Duhovna obnova Božić 2016

Nakon pozdravne riječi provincijala Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Jure Šarčevića i predsjednice HDKN-a dr. sc. Suzane Peran Vrhovski, nagovor je održao duhovnik Društva dr. sc. fra Darko Tepert, OFM.

Duhovna obnova Božić 2016

Polazeći od riječi pape Franje iz Bule proglašenja Izvanrednog jubileja milosrđa Misericordiae Vultus, fra Darko se zaustavio na Papinu razmišljanju što dalje „samo želim da nadolazeće godine budu prožete milosrđem da bismo išli ususret svakoj osobi noseći dobrotu i nježnost“ (usp. MV, 5).

Duhovna obnova Božić 2016

To je kao neki cilj, nešto što smo trebali naučiti kroz Godinu milosrđa da bi se to nastavilo kasnije, rekao je fra Darko, te posebno ukazao na riječi „svakoj osobi“, te istaknuo, kako su Papine misli iznesene u Buli svojevrstan kratak program što nakon godine.

Podsjetio je i na Apostolsko pismo „Misericordia et Misera“ s kraja Godine, na početku kojega Papa upućuje na sv. Augustina koji te riječi koristi za opis susreta Isusa i preljubnice. Ipak, kod sv. Augustina imamo kombinaciju riječi „Misera et Misericordia“, dok je kod pape Franje redoslijed obrnut.

Fra Darko je naglasio kako tu prispodobu (Iv 8,1-11) Papa uzima kao sliku onoga što se slavilo kroz Svetu godinu.

U središtu nije zakon i zakonska pravda, nego Božja ljubav „koja zna čitati što je u srcu svake osobe, kako bi dokučila njezinu najskriveniju čežnju koja mora biti iznad svega“. Farizeji i pismoznanci dovode preljubnicu pred Isusa i traže od njega da presudi. Prema Starom zavjetu, ona je trebala biti osuđena na kamenovanje, no upozorio je Tepert i „onaj s kojim je žena napravila preljub isto je trebao biti kamenovan. No, vidljivo je da pismoznancima i farizejima nije bilo stalo do pravednosti, njima ni žena nije bitna. Oni stavljaju Isusa na kušnju. Tako žena postaje predmet, sredstvo za iskušavanje Isusa“. Odlaskom farizeja i pismoznanaca nakon Isusovih riječi „tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen“ žena ostaje sama, i postaje središte. Isus joj se obraća, ali ju ne osuđuje, već joj riječima „ni ja te ne osuđujem, idi i odsada više nemoj griješiti“ nudi novi, drugačiji život.

To je konstanta u Isusovu djelovanju, u pristupu ljudima. Naime, ljudi za njega nisu predmet, kao što je žena za farizeje i pismoznance, nego su za Isusa ljudi osobe sa svime onim što ih kao osobe označava. To je nešto što nam može biti za poticaj u razdoblju nakon Godine milosrđa, a to je da se i kroz svoje načine djelovanja pokušamo okretati osobama, rekao je fra Darko , te zaključio „u pitanjima koji potresaju društvo nekad se kršćani osjećaju pozvani zastupati načela koja proizlaze iz Božjeg zakona. To je ono što su barem na riječima zastupali farizeji i pismoznanci. Potrebno je zastupati načela, no ne trebamo zaboraviti da načela proizlaze iz Božjeg zakona, a njega tumači Isus. Ne smijemo zaboraviti Isusov postupak s ženom. I Papa dobro razlikuje što su načela, a što kad se dođe do osobe. Osoba je otajstvo, misterij kojem pristupaš s otvorenošću i pokušajem da ju razumiješ i da joj pomogneš. I zato moramo paziti na to, da ne izgubimo iz vida osobe. Mislim da bi to trebao biti plod i zadatak nakon Godine milosrđa, zapravo zadatak za cijeli život“.

Duhovna obnova Božić 2016

U nastavku je fra Siniša Pucić, OFM iz vlastitog iskustva posvjedočio kako se kroz medije može djelovati za potrebite. Uvodno je naglasio, kako je kao član Franjevačke mladeži došao u prve kontakte s ljudima koji se nalaze na rubu društva i to od psihičkih bolesnika, do siromašnih obitelji.

Zajednica mi je pomogla da promijenim sebe, da počinjem raditi na sebi i da se ne bojim ljudi, a posebice onih koji su drugačiji, rekao je fra Siniša, te nastavio „novinarstvo je prožimalo moj život i pratilo me, tako su i ljudi s ruba bili dio moga života. Gospodin je želio otvoriti moj život na van po ljudima koje mi je poslao“.

Na lokalnoj riječkoj televiziji počeo je raditi 2000. i obrađivao je različite teme, no naglašava kako je pravo novinarsko iskustvo započeo dolaskom u „Novi list“ 2002., gdje je ostao punih dvanaest godina do odlaska u samostan.

Od samih početaka sam htio moje iskustvo zajednice pretočiti u novinarstvo, doći do ljudi koji čitaju taj medij, ali i da kolegama posvijestim da doista postoje oni koji zavrjeđuju pažnju, rekao je fra Siniša, te je posluživši slikom Ivana Krstitelja „glasa koji više u pustinji“, naglasio, da je „potrebno prepoznati kako djelovati biti glas za drugoga, za onoga koji je u šutnji u mraku, staviti ga na svjetlo, progovoriti o njemu, dati mu na važnosti. Ta želja je meni pomogla od samog početka: od tema koje sam mogao sam kreirati, do odnosa između nas da mi kao djelatnici učinimo nešto jedni za druge, za one koji su u potrebi. Tako novinarsko nije samo izvršavanje zadatka i da time završava naš radni dan, već nam daje promišljati što dalje, stavlja nas pred nove izazove. Kao vjernik i član društva nisam mogao ne vidjeti događaje, osobe u društvu,i to pokušati povezati s mojim poslom“. Istaknuo je, kako su u to vrijeme beskućnici bili kategorija ljudi za koje nitko nije znao. Ako se nešto spominjalo u medijima bila je to uglavnom crna kronika. Čak ni sustavna briga nije postojala, pa mediji nisu ni mogli donijeti neku promjenu, kada iskustveno mi kao novinari nismo praktički s time bio upoznati, rekao je.

U to vrijeme je sa svojom zajednicom Franjevačkog svjetovnog reda na Trsatu pokrenuo prihvatilište za beskućnike, a slijedili su i drugi projekti.

Sve to je bila prilika upoznati kolege s tom populacijom, da bi se ozbiljnije mogli baviti tom problematikom kako bi čovjeka izvukli iz mraka, i stavili ga pred javnost, ali ne na način kako je do tada bio predstavljan kao čovjek koga se treba bojati, već izvući iz tog čovjeka ono najvrednije, promisliti kako mu pomoći da ponovno zadobije dostojanstvo i da se vrati u društvo kao čovjek koji kao svatko od nas ima mjesto u zajednici. Velika satisfakcija i poticaj mi je bilo to što je bilo mnogo ljudi koji se nisu sramili i bojati stupiti u kontakt s beskućnicima, rekao je.

Nadalje je naglasio, kako mnogi, pa možda i on sam nije vjerovao da može postojati medij koji bi se bavio siromaštvom, i da taj medij može opstati. No, primjer da se to uistinu može realizirati je časopis „Ulične svjetiljke“ koji je prvo obuhvatio Rijeku, a onda se počeo širiti po Hrvatskoj.

Časopis je promijenio percepciju o beskućnicima. Njima se danas drugačije pristupa. Tako se s malim djelom ljubavi otvara se nove vidike i onima koji još nisu upoznali tu populaciju, rekao je.
U ovoj prigodi fra Siniša je iznio i iskustvo s kraja Godine milosrđa, kada je Papa u Rim pozvao beskućnike. Istaknuo je promjenu na sudionicima, od kojih su mnogi prvi puta prešli hrvatsku granicu. Njima je to zajedništvo bilo ohrabrenje, da vide da nisu sami. No, to je poticaj i Crkvi da više radi na duhovnoj pomoći njima.

Duhovna obnova Božić 2016

Na kraju se ponovno vratio na sliku Ivana Krstitelja, te rekao „naš glas može biti neshvaćen, krivo protumačen, ismijan od onih s kojima radimo. No, ako doista vjerujemo da nas Bog najbolje pozna i da su naše namjere čiste, i da iako pogriješimo da je ljubav prema čovjeku ono što nas potiče da živimo, da ustrajemo, i da ne odustanemo od ljudi kakvi god oni bili. Stoga, sebi i vama želim da Božić ne bude samo jedan dan u godini i prilika da se radujemo, nego doista da pronađemo nove poticaje u nama: da čovjek koji je u našoj zgradi, gradu zavrjeđuje pažnju da tako Božić živimo svaki dan, a da Kristovo svjetlo donosimo na jednostavan način u razgovoru s onima u potrebi. Možda nemamo što dati, ali nemojmo propustiti dati svojih nekoliko minuta, jer možda taj čovjek čeka baš nas i tih nekoliko minuta da bi dobio snagu koja će ga pokrenuti da krene novim životom. Budimo glas mnogih koji nemaju mogućnosti, jer mi u medijima možemo biti taj glas. Neka taj glas bude jači, snažniji i da se ne umorimo od svog poziva za koji moramo biti Bogu zahvalni“.

Susret je nastavljen u razmjeni darova, te zajedničkom agape.

Duhovna obnova Božić 2016