Arhiva oznaka: primjeri

Infodemija na primjeru naslova: mit ili realnost?

15. prosinca 2023. webmaster

Anja Raguž

Polazeći od teze kako infodemiju čini velika količina nedostatnih, neprovjerenih i netočnih informacija o virusu korona koja je većinom dominirala nad vjerodostojnim i točnim sadržajem objavljenim u svjetovnim medijima za vrijeme globalne pandemije virusa, a istovremeno imajući u vidu kako su naslovi priloga – udice za čitatelje – i u mnogo slučajeva (u kojima je razina povjerenja u medije niska), jedine informacije koju čitatelji/gledatelji dobivaju o temi, postavljaju se pitanja: jesu li naslovi informativno, senzacionalistički ili kritički privlačili pažnju čitatelja, odnosno, je li infodemija u medijskom izvještavanju na primjeru naslova, činjenična ili simbolički (pret)postavljena?

Pandemija virusa i usporedno informacijska pandemija utjecale su na mnoge sfere društvenoga i političkoga djelovanja, a intenzivna i ponešto drugačija (u odnosu na do tad uobičajenu) javna komunikacija djelomično i na stil medijskoga izvještavanja te pružanje specifičnog tretmana odabranim akterima te način oblikovanja i prezentacije sadržaja u svjetovnim medijima. Društvene promjene i globalna previranja, s jedne strane, imaju znatne uloge u percepciji publike spram medija i medijskim navikama, razlozima odabira i/ili zaobilaženja vijesti kod dijela medijskih korisnika te svakako u konačnom zadovoljstvu gotovim medijskim uradcima. S druge strane, bez obzira na opredjeljenje, osjetna je prisutnost u detektiranju važnosti uloge publike kod kreiranja i plasmana uređivačkih politika samih nakladnika. Rezultati istraživanja o povjerenju u medije, koje je proveo tim sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti u 2020. godini pokazali su kako čak više od četvrtine ispitanika (26, 9 %) ne vjeruje službenim informacijama o bolesti COVID-19, koje su medijski posredno plasirane od mjerodavnih institucija, što je kvantitativno gotovo istovjetno niskoj razini povjerenja u rad medijskih djelatnika, uz naglasak na važnost njihova oslanjanja na etičke kodekse i moralne postulate u izvještavanju, koje 72, 5 % ispitanika prepoznaje neophodnim u javnom djelovanju (Vozab, 2014).

S time u vezi, izvještavanje o kriznoj situaciji implicitno može ukazati i na krizu samih medija, odnosno, razinu prisutnosti novinarske etike. Dokument Etika u obavijesnim sredstvima pretpostavlja kako suvremeni uvjeti pred medijske djelatnike stavljaju težak zadatak prilagoditi se tržišnim i vlasničkim odnosima jer većina pojedinaca ipak profesionalno i savjesno želi djelovati u službi ljudske obitelji, ali svjesno prepoznaju i ideološke pritiske, koji smanjuju razinu etičke dimenzije u medijima i ukazuju na pad profesionalnog digniteta (Papinsko vijeće za društvena obavijesna sredstva, 2000), što je svakako u proturječju s promicanjem dijaloga, kao jedne od tri temeljne zadaće Crkve u odnosu na medije, sukladno poimanju Pape Ivana Pavla II.

S obzirom kako se početkom novoga milenija, domaća čitateljska publika dnevnoga tiska smanjila u prosjeku za 14 %, istovremeno je (po)rasla brojčana zastupljenost informiranja putem internetskih portala i društvenih mreža, što je osobito primjetno i u ograničenoj pa posljedično i smanjenoj distribuciji tiskovina za vrijeme pandemije, uslijed čega su se čitalačke navike korisnika ojačale u virtualnom prostoru, a digitalni sadržaji i virtualne ekstenzije tiskovina te društveni mediji poslužili su kao platforma za brzo i nekontrolirano širenje lažnih informacija i netočnih vijesti i kao takve su „nosilac sveopćeg informiranja građana“ i vrlo važan faktor u formiranju javnog mnijenja. No, iako takvi nalazi prate zapadne trendove, valja naglasiti kako je u Hrvatskoj i dalje prisutna izrazita dominacija televizije – jakoga medija – kako ju je onomad okarakterizirao fra Mirko Juraj Mataušić i zato se s osobitim obzirom treba pristupiti najavama i naslovima – „samostalnoj“ vrsti teksta (usp., žanr malih tekstova) i ključnim mjestom medijskih priloga. U tom smislu, medijska je odgovornost svojevrsni pandan odgovornosti novinskih naslova, koja je izrazito snažna jer joj/im cilj nije isključivo „spontano“ privlačenje pozornosti čitatelja/gledatelja, već ih sažeto, inteligentno i zanimljivo upozoriti na bit informacija koje najavljuju, usmjeriti na eksplicitnu selekciju sadržaja, konkretno, poruke koje komuniciraju trebaju učiniti uvjerljivim i lako pamtljivim. Nadalje, naslovi su ujedno i odlučujući čimbenici u izboru i prikladnosti izvještavanja o određenim događajima, situacijama ili ljudima, a posljedično ukazuju i na „propagandnu pristranost“ određene teme, aktera ili smjera. U kontekstu izvještavanja o pandemiji virusa korona, primjetno je kako je većina najava sadržavala stanovite odlike clickbait sadržaja te je od 1125 medijskih napisa (objavljenih u najčitanijim nacionalnim dnevnim novinama) negativan ton primijećen u čak 111 naslova, njih 76 su objavljeni s pozitivnim predznakom, dok je ostatak sadržaja neutralan u izričaju.

Nepravilno dimenzioniranje medijskog sadržaja, kao odlika senzacionalizma u suvremenim uvjetima obilježilo je i izvještavanje o virusu. Senzacionalizam je kroz nepovezanost naslova i teksta prisutan u čak 31 % slučajeva, a čini ih postojanje dviju vrijednosti: poruke koja se nalazi u samom sadržaju i one koje se podastiru kako bi izazvale pažnju čitatelja s tendencijom „napuhavanja događaja“. S time u vezi, razvidno je kako je infodemija i na primjeru naslova prisutna jer su medijski djelatnici pažnju čitatelja nastojali privući koristeći hiperbole, sleng, trivijalizacije i/ili neobične primjere uokvirivanja tema stvaranjem distinkcije među pojmovima, koji su eksplicitno predstavljali virus misterioznim, smrtonosnim i ubojitim, ignorirajući preporuke strukovnih udruženja o tome da se „emotivnom obojenošću“ i ideološki te vrijednosno obojanim sadržajima može stvoriti strah i tjeskoba među publikom. Pritom, su novinari često koristili trope, poput usporedbe, metonimije, parabole kako bi čitateljevu pažnju zadržali i/ili ga zabavili s naglaskom na ironiju.

Ilustracija toga su i tekstovi objavljeni na portalu jutarnji.hr u jeku pandemije, 31. ožujka 2020. „Koronavirus se ukazao u Međugorju“ i 5. studenoga 2021. „Britanci tvrde da se žene u koroni ne depiliraju, naši saloni prebukirani: A muški dolaze zbog…” i tekst s istog portala od 8. lipnja 2022. „Stručnjaci objasnili zašto neki ljudi nikada nisu ‘pokupili‘ koronu: ‘Nekoliko je razloga…‘.

Virtualna ekstenzija konkurentskih svjetovnih medija, večernji.hr sličnim trivijalnim pristupom uokviruje temu pa primjerice naglašava, 29. travnja 2021. povezanost postojanja virusa s uspjehom žena za razliku od muškaraca „Žene su zbog pandemije virusa korona ostale bez 800 milijardi dolara” u kojoj su naslov i tekst u kontradiktornosti jer tekst govori o tretiranju i vrsti poslova, a ne i o razlogu smanjenja prihoda. Nadalje, trivijalnim pristupom poput, „50-godišnjakinja: ‘Veselim se korona cjepivu zbog seksa s oženjenim tipovima…’” razvidno je kako su svjetovni mediji iskoristili situaciju sa širenjem virusa da bi naglasili i ranije postavljenu sliku žene kao subjekta pogodnog za lake teme. Medijski pokušaji i uspjesi reprezentiranja žena u odnosu na muškarce ukazuju na očitu diferencijaciju, a žene (p)ostaju svojevrsna platforma, medij per se, za iskazivanje emocija i oblikovanje lakših sadržaja, odnosno, dovoljno jakih aktera da iznesu uloge žrtava koje im se dodjeljuju. Nadalje, takav način medijskog ophođenja, možebitno je oblikovao negativan i djelomično površan stav prema virusu i bolesti COVID-19, relativizirajući trivijalan sadržaj nauštrb informativnog i edukativnog sadržaja te se oslanjajući na medijske apele, emocije i svojevrsne manipulativne tehnike s ciljem da izazovu emotivnu reakciju kod publike.

Vjerski su mediji u svojih više od 65 % objava, prostor namijenjen predmetnoj temi, oblikovali neutralno s obzirom na odabirani i oblikovani vrijedni i važni sadržaj. Samim time, u virtualnim prostorima vjerskih glasila nije zabilježen senzacionalistički pristup u sadržaju i najavama.

Usporedno, nisu marginalizirali važnost teme za hrvatsko društvo, već su kroz širok spektar različitih pristupa omogućili i javnu prezentaciju te posredno i popularizaciju određenih znanstvenih disciplina, čije su se aktivnosti i prinosi pokazali bitnim u konkretnom razdoblju. Većina je naslova čija tema je isključivo osvrt na virus i njegov priljev informativnoga tipa. Naslovi su se odnosili na: psihičke posljedice bolesti („Izvještaj talijanskog Caritasa – žene i COVID“, 10. ožujka 2022.), posljedice mjera za suzbijanje pandemije na psihofizičko stanje djece („U Zadru održana tribina „COVID mjere – posljedice, dileme i njihov utjecaj na psihofizički razvoj djece“ IKA, 20. veljače 2022.), teme oprosta („Papa: Žene su protagonistice Crkve u izlasku“, 8. listopada 2020.), obiteljske katehetske susrete i evengelizaciju („Dr. Skoko: Moć komunikacije u obitelji i na radnom mjestu“, IKA, 30. studenoga 2022.), komunikaciju u obiteljima bez i onima s djecom („Jačanje majki i djece kroz projekt ‘Mala škola odvažnosti’“, IKA, 31. prosinca 2020.), obiteljsko nasilje i porast inog tijekom pandemije („UZ ŠIRENJE KORONAVIRUSA Pandemije donose enormne poremećaje“, Glas Koncila, 7. travnja 2020), kulturu („Objavljen natječaj za dodjelu ‘Nagrade Vicko Andrić’“, IKA, 28. srpnja 2020.), na empatiju i komunikaciji („Papa: Pandemija je prilika za poboljšanje solidarnosti“, IKA, 29. siječnja 2022.), odnos vjere i kulture („Održan simpozij Teologije u Rijeci“, IKA, 13. ožujka 2020.)te na aspekte učenja kod djece i mladih („Predavanje prof. dr. Gordane Buljan Flander: Mentalno zdravlje s posebnim osvrtom na mlade u okolnostima pandemije koronavirusa“, 22. listopada 2020.)

Osim informiranja, funkcija naslova je i sugerirati obrasce mišljenja jer ne moraju uvijek donositi samo informaciju, već mogu funkcionirati kao kritika. Konačno, značajna su odstupanja pri načinu medijskog izvještavanja i odabiru naslova između svjetovnih te medija u vlasništvu Katoličke crkve jer je problematika pandemije i svih popratnih događanja u katoličkim medijima bila povezana sa teologijom kao naukom, dok su svjetovni mediji temi pristupali paušalno, senzacionalistički bez značajnog informativnog „materijala“ i čini se vjerno reflektirali javno mnijenje koje u većoj mjeri ne vjeruje informacijama o bolesti koje su prenosili svjetovni mediji. Prisutno nepravilno dimenzioniranje medijskog sadržaja itekako stavlja upitnik nad kvalitetu medijskog proizvoda te izlazi iz okvira poštenog novinarskog ophođenja, što je prijeporno Kodeksu časti hrvatskih novinara i smjernicama za nepristranim, uravnoteženim, objektivnim i točnim kreiranjem sadržajne i vizualne prezentacije. Infodemija na primjeru naslova činjenično je utaborena i sigurna u svoju poziciju.

Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Provjereno i vjerodostojno

Primjeri dezinformacija o Crkvi

28. studenoga 2023. webmaster

„Dezinformiranje, klevetanje protivnika, blaćenje ljudi, najteži je grijeh koji obavijesna sredstva mogu počiniti“, izjavio je Papa Franjo, uspoređujući lažne vijesti s bolešću.

Opće je poznato da se demantiraju pogrešno objavljene vijesti. Pitanje je: ono što je pogrešno objavljeno, ostaje li u trajnom sjećanju konzumenata medija? Hoće li ljudi više vjerovati, ranijoj, netočnoj vijesti ili demantiju?

Povrijeđeno dostojanstvo suca

Internetski portal www.telegram.hr je od suca Općinskog suda u Osijeku Ivana Sajtera primio zahtjev za ispravkom informacija u tekstu „Kako su se država i Crkva udružile u zaštiti svećenika pedofila koji, bez straha od zatvora, smiju silovati djecu“, objavljenom 30. rujna 2017. godine.

Sudac Sajter navodi da su pod tim naslovom i podnaslovom “Presuda koju je donio sudac Ivan Sajter je sramotna, ali zapravo očekivana” objavljene netočne i neosnovane informacije , te uvrede čime je teško i trajno povrijeđeno njegovo dostojanstvo, ugled i čast.

„U navedenom članku se na senzacionalistički i tendenciozan način komentira kazneni postupak. U rubriciranom sudskom predmetu okrivljenik nije bio optužen za silovanje kako se to pogrešno implicira u spornom tekstu. Optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku okrivljenik je optužen za kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka iz čl. 154. st. 1. t. 2. u svezi s člankom 152. st. 1. Kaznenog zakona. Za navedeno kazneno djelo je i proglašen krivim, te mu je izrečena kaznenopravna sankcija unutar zakonskog okvira bez ublažavanja.

Na temelju odredbe čl. 2. Zakona o kaznenom postupku, postupak se provodi samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja, odnosno državnog odvjetništva, a sud ne može optuženika proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onoga koje mu se optužbom stavlja na teret. Budući da okrivljenik nije bio optužen za kazneno djelo silovanja, prvostupanjski sud nije ni smio suditi za to kazneno djelo, čak i da je utvrdio postojanje elemenata kaznenog djela silovanja. U samom naslovu “Kako su se država i Crkva udružile u zaštiti svećenika pedofila koji, bez straha od zatvora, smiju silovati djecu” neosnovano i zlonamjerno se implicira pristrano i nesamostalno suđenje, te se senzacionalistički plasira teza o udruživanju s Crkvom kako bi se štitili svećenici pedofili“.

Muke po jednom stanu

IKA je 31. listopada 2016. objavila Demantij Zadarske nadbiskupije zbog kleveta i neistina kojima je izložena u svezi stana u ulici don Ive Prodana 15 u Zadru i obitelji Mika. Povod demantiju je taj što „već nekoliko tjedana na portalu Zadar News novinar pod šifrom M.V. objavljuje novinarske članke o obitelji Mike Donata, koji je bespravno uselio u stan kojega je vlasnik Zadarska nadbiskupija i Župa sv. Šimuna, i iznosi svakojake neistine“. U demantiju koji potpisuje odvjetnik koji zastupa Zadarsku nadbiskupiju stoji: „Nije istina da Zadarska nadbiskupija nema socijalnog osjećaja za obitelj Mike Donata. Istina je da je neko vrijeme (od 1996.-1997.) dok je bio podstanar u ulici Ferde Šišića 10/A bio korisnik pomoći Caritasove socijalne službe, kao i Službe socijalne skrbi Zadar, a prema čijim podatcima je imao prijavljeno prebivalište na gore navedenoj adresi“. Nadalje „nije istina kako Crkva, odnosno Zadarska nadbiskupija bilo kome prijeti, pa tako niti obitelji Mika, već ista samo pravnim putem kao nesporni vlasnik predmetne nekretnine i kao zaštićeno kulturno dobro pokušava ostvariti zaštitu svojih prava jednako kao i bilo koja pravna ili fizička osoba u Republici Hrvatskoj“.
„Nije istina kako je predmet postupka samo maloljetna kći, već svi članovi obitelj Mika koji su bespravno uselili u tuđi stan, vlasništvo Zadarske nadbiskupije i Župe sv. Šimuna i tamo godinama borave. Nadbiskupija je bila strpljiva i više godina čekala da dođe u posjed spomenute nekretnine mirnim putem, no to se nažalost nije dogodilo.
„Nije istina kako Mika Donato ima neka prava na predmetnoj nekretnini, a što je sve razvidno iz vlasničkog lista. Istina je kako je Mika Franci bio vlasnikom ½ podrumskih prostorija i ½ dvorišta-vrta. Međutim, ta vlasnička prava je prenio na Zadarsku nadbiskupiju i župu sv. Šimuna kupoprodajnim ugovorom 24. ožujka 1994. godine, za koja mu je i isplaćen novčani iznos od 162.000,00 HRD-a“. „Čudno je, stoga, i uvjerenje o prebivalištu kojeg ste objavili na vašim stranicama iz kojeg proizlazi da je Mika Donato imao prijavljeno prebivalište od 30. kolovoza 1984. godine na adresi Zadar, don Ive Prodana 15, budući Mika Donato nikada nije bio vlasnik stana koji se nalazi na toj adresi, a niti mu je Zadarska nadbiskupija ili Župa sv. Šimuna dala odobrenje za prijavu prebivališta“. „Iz svega naprijed navedenog razvidno je kako su netočni svi navodi koje ste iznijeli u svojim člancima i kako su isti usmjereni isključivo ka klevetanju i nanošenju štete ugledu Crkve kao institucije“.

Euharistija se u Katoličkoj Crkvi nije promijenila

Kako prenosi portal bitno.net, predstavnici Finske luteranske crkve, koji su u Rimu boravili u sklopu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana i proslave blagdana sv. Henrika, prisustvovali su svetoj misi te tijekom pričesti prišli svećeniku i zatražili blagoslov, držeći pritom desnu ruku na lijevom ramenu, čin koji predstavlja znak nemogućnosti primanja pričesti. Svećenik-pričestitelj inzistirao je da im pruži pričest te je cijela delegacija primila Tijelo Kristovo vrativši se u svoje klupe. Incident je postao poznat tek povratkom delegacije u Finsku, kada je za njihovu novinsku agenciju Kotimaa, biskup Samuel Salmi od Oulua dao izjavu o spomenutom događaju pritom se referirajući na “novi mentalni sklop” pape Franje, tj. njegovu želju za većim jedinstvom između različitih denominacija. Međutim naglasio je kako Papa nije bio prisutan na misi.

Uskoro je Katolička Crkva u Finskoj, točnije direktor njena Katoličkog informativnog centra, Marko Tervaportti, objavila demantij u kojem piše kako se “Euharistija u Katoličkoj Crkvi nije promijenila”. “Samo članovi Katoličke Crkve u stanju milosti mogu primiti katolički sakrament Euharistije ilitiga Svetu pričest”, piše u tekstu. Kritiziran je i luteranski biskup Salmi te njegova izjava kako je Vatikan razvio “novi ekumenski stav”. Autor demantija piše kako je to pogrešno zaključivati na temelju nečije pogreške pri dijeljenju pričesti. Pritom argumentira i kako “novi mentalni sklop” pape Franje ne predstavlja promjenu Nauka, već je znak katolicima da pažljivije preispituju svoju savjest kako bi lakše odredili jesu li sposobni primiti pričest.

Nebrojenim netočnim informacijama, koje onda prate demantiji, pridružuju se površni novinarski uradci. S nadnevkom 28. listopada 2023. portal Klikni.hr objavio je kako su samo dvojica svećenika u Hrvatskoj proslavila dijamantni jubilej, 60 godina misništva. Pater Rikard Patafta i fra Bonaventura Duda. Netočna je to tvrdnja koja, očito, nije shvaćena zlonamjerno, pa dosad nisu uočeni demantiji. Dakako, dijamantnih jubileja bilo je znatno više. Slavili su ih svećenici koji su navršili 85. godina života.

Ne prikriva se počinitelj kaznenog djela

‘Dana 8. lipnja 2018. na internetskoj stranici Emedjimurje – međimurski internetski portal objavljen je članak pod naslovom “Varaždinska biskupija o krivnji urušavanja crkve u Svetom Jurju na Bregu” koji je potpisao autor S. Mesarić. „U članku se iznose neistiniti navodi i donose pogrešni i neutemeljeni zaključci o radu državnog odvjetništva u odnosu na kazneni postupak u vezi događaja od 4. lipnja 2008. u kojem je došlo do urušavanja crkve u Svetom Jurju na Bregu“. „Netočna je informacija iz članka da ODO Čakovec 10 godina nije riješilo ovaj postupak, odnosno kaznenu prijavu, navodi Darko Galić, glasnogovornik Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu u demantiju objavljenom 12. lipnja 2018.

„Naime, Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu je dana 20. prosinca 2010. podiglo optužnicu pred Općinskim sudom u Čakovcu kojom se prvookrivljenik, fizička osoba i drugookrivljeno trgovačko društvo terete da su počinili kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine teškim kaznenim djelom protiv opće sigurnosti iz člana 271. stavak 3. u svezi člana 266. stavak 1. i stavak 2. Kaznenog zakona, i to na način da su iz nehaja pri izvođenju radova na župnoj crkvi u Svetom Jurju na Bregu postupili protivno općepriznatim pravilima struke i time prouzročili tešku tjelesnu ozljedu jedne osobe i imovinsku štetu velikih razmjera.

Dakle, ODO Čakovec je riješilo ovaj postupak i podnijetu kaznenu prijavu podizanjem optužnice protiv jedne fizičke i jedne pravne osobe pred Općinskim sudom u Čakovcu. Stoga je u citiranom članku potpuno pogrešno i neutemeljeno zaključeno da se tijekom 10 godina šutnje prikriva počinitelj kaznenog djela“.

Neno Kužina